Neću se odazvati pozivu na štednju! Odbijam dvaput platiti cijenu za krizu za koju nisam kriv. Grijat ću se kao i prije. Ako grijanja uopće bude
Neću se odazvati nijednom pozivu na štednju bilo kojeg oblika energije! Štoviše, pozivam sve ostale korisnike ionako preskupih usluga energetskog plasmana da to ne učine. Koristit ću ih onako kako sam činio i dosad, prema svojim potrebama, da mi ne bude ni vruće ni hladno ni mračno ni previše svijetlo. Jednostavno, odlučio sam da se neću kažnjavati i neću ispadati dvostruka budala. Stvar je potpuno jasna ako si postavite pitanje koja je moja, koja je vaša odgovornost, poštovani obični korisniče, to što neće biti dovoljno plina ili nafte, to što neće biti struje i vode?! Jesam li ja pokrenuo rat i skrivio pandemiju, jesam li se ja kurčio po Ukrajini i stavljao razjarenom biku crvenu krpu pred lice? Nisam li već odavno namirio svoj dug i (pre)platio ovu induciranu krizu kroz to što plaćam sve suludo neopravdano visoke cijene koje ionako ne prestaju rasti. I što bih još trebao? Odricati se onoga što dvostruko namirujem zbog krize za koju nisam kriv?! Od mene se traži da dva puta plaćam nesposobnost ili zlonamjernost globalnog upravljanja i da s tako strukturiranim zlom idiotizma pokazujem lažnu i oktroiranu solidarnost. U redu, hajdemo stvari postaviti u ekvivalentu ili-ili, kakav se postavlja nama – pristajem na redukcije i štednje ako se sve cijene vrate na staro ili nema nikakvih odricanja sve dok cijene rastu. Logika ne može biti preciznija jer valjda se povećanje cijena i jest dogodilo da bi se osigurali svi segmenti opskrbe, da bi se živjelo normalno. Samim time već sam preuzeo na leđa apsolutno sve efekte kapitalističkog sranja koje se prolilo i svijet pretvorilo u cloacu maximu.
Naprosto je nevjerojatan cinizam kojim se od ljudi radi budale i tjera ih se da ginu, da plaćaju zato što ginu, da se odriču zato što plaćaju, da se klanjaju onima zbog kojih se odriču, da zbog onih zbog kojih se odriču tonu u sve dublju bijedu, da u dubini te bijede još moraju biti sretni što su uopće živi, a živi su samo zato da bi imao tko ginuti, plaćati i odricati se. Varoufakis je lucidno primijetio da je karakteristika drevnih društava da pod pritiskom suvremenih iskušenja izmišljaju stare strahove. Eagleton je došao još bliže kad je rekao kako je kapitalizam sustav koji treba biti u stalnom pokretu zato da bi ostao na mjestu. Krize, ekonomske i zdravstvene, generiraju strah u amalgamu s povijesnim ranama između različitih nacija, dok rat stvara iluziju dinamike potrebne kapitalizmu da se održi u sedlu svaki put kad nema odgovor na gospodarsko bezizlazje koje je stvorio. Je li rat u Ukrajini koreografija? Koji rat to nije bio. Zato se ratovi ciklički pojavljuju i zato mir nikada neće biti ništa drugo nego kratak predah između dva krvoprolića unutar kojeg se stvara hologram privrednog uspona i kolektivnog blagostanja. Kapitalizam je sustav bez odgovornosti onih koji bi zbog pozicija morali biti najodgovorniji; ako je riječ o firmama, menadžmenti ne snose odgovornost za loša poslovanja nego fatamorganu pozitivnih poslovnih bilanci stvaraju otpuštanjem radnika ili smanjivanjem njihovih plaća. Što ih, u epilogu, ne sprečava da zbog plusa na kraju godine u Excel tablicama sebi ne podijele bonuse. Ako je pak riječ o državama, čak ni smjena jedne političke garniture ne znači suštinski novi poredak jer model upravljanja ostaje isti, a demokratski okvir pridonosi iluziji mijene u cementiranju poretka samog. To su razlozi zbog kojih je poziv na štednju i solidarnost sa sustavom koji ne pokazuje nimalo solidarnosti s nama cinizam i bezobrazluk. Udvostručit će se cijena plina i grijanja, ali grijati se nećete smjeti, nego, dok još imate poneki dinar, kupite si deblje veste za zimu da u njima čučite u hladnim stanovima bez hrane i vode. Uostalom, što nam mogu ne pristanemo li na štednju? Isključiti struju, vodu, grijanje?! Neka počnu isključivati pa će imati ulice debelo zagrijane bijesom ljudi koji tiho gube strpljenje. Rat se osjeća u zraku, u toj marinkovićevsko-kiklopovskoj atmosferi opkoljavanja prestravljenog pojedinca koji u gubljenju vlastite glave ne može nazrijeti viši smisao žrtvovanja. Melkior, Ugo, Maestro, Don Fernando i povijesni monolog o preventivnim atentatima, ili Starojugoslavenski Major u naukovanju o orijentaciji budućih leševa
PRESTANITE VEĆ JEDNOM OČEKIVATI DA SE ODRIČEM VLASTITOG ŽIVOTA DA BI KAPITALIZAM PREŽIVIO
na frontu.
Okrenemo li se oko sebe, prepoznat ćemo ih u atmosferi puzajućeg užasa što nas obavija i guši. Svijetu ponestaje budućnosti. Šteta je to, jer doista je divan. Ali što mu vrijedi kad je čovjek jedina istinska invazivna vrsta na njemu. Mi uništavamo i spaljujemo, ubijamo i proganjamo, protjerujemo i ograđujemo. Mi sami sebe tjeramo u propast, ali nije nam ni to dovoljno, nego nemamo obzira ni prema svim ostalim vrstama. Jednostavno nas nije briga. Zarada i novac isključiva su božanstva kojima prisežemo i kojima se klanjamo, a sve ostalo su trećerazredne neizbježnosti. Ogrezli u maligni cinizam, ne osvrćemo se na kontradiktornosti dok opravdavamo invazivno ponašanje, pa tako SAD, država nastala na krvi starosjedioca i navali emigranata, podiže zidove na svojim granicama kako bi spriječila ulazak – emigranata?! Najglasniji među tom zidno-braniteljskom populacijom su bijelci čiji se boravak na tom kontinentu najčešće ne može širiti ni na treću generaciju. U kojem bi se smjeru povijest razvijala da su američki starosjedioci prije 500 godina podignuli zid i tako svoj način života, koji nije imao ambiciju ugroziti ikoga na drugim zemljopisnim cjelinama, zaštitili od načina života koji će njih istrijebiti i gurati u rezervate i u robovski rad. Američka demokracija i privreda izg(r)ađene su s jedne strane na istrebljenju domorodaca, a s druge na jeftinoj, gotovo besplatnoj radnoj snazi. To je bio prosperitetni zalet u kojem je samoregulirano tržište izgledalo moguće.
Umeđuvremenu su se dogodili poneki užasi preko kojih se ne može prijeći zatvorenih očiju ili radijatora. Prestanite, već jednom, od mene očekivati da se odričem vlastitog života da bi kapitalizam preživio. Tri četvrtine našeg vijeka prolazi u izvanrednom stanju. Nekad je barem između dvije uzbune postojao kratki predah, a sada jedna kriza sustiže drugu. Ako se sutra odreknem grijanja, pa auta, pa struje, pa onda vode i većeg dijela namirnica, nema više smisla pretvarati se da živiš. Umjesto da se podvrgnem štednji, odlučio sam reći da ja ZAHTIJEVAM od svih ovih što se okupljaju na važnim skupovima da napokon naprave nešto za nas ili da odu. Dosta je bilo. “Večere, ručkovi, velika primanja, šampanjac, torte, majoneze... Cilindraši, nabiguzice. Guzaju se po ložama i automobilima. Šinjon, lornjon, lak, frak... Zlato, dijamanti, briljanti... Buzoranti!! Otmjenost, protokol..., a sve đubre do đubreta... Ali ima jedno vrijeme, ima jedno vrijeme kad svršava kurvin pir...”, pisao je nadahnuto Marinković, a još nadahnutije odigrao Boris Dvornik. Kiklop dolazi. Osjeća se smrad sumpora i propadanja. Da mi ne prekipi do kraja, odoh pojačati klimu...