Što bi hrvatsko novinarstvo bilo bez Dežulovićeve ljevice i Bujančeve desnice

Svojedobno nije prepoznat vapaj ogorčenog člana HND-a i eto kako se to završilo samo zato što je Šerbedžija tražio savjet kad je uoči vukovarske obljetnice, i sam bio u boli jer mu je otkazan koncert

Ispričavam se i upozoravam ovo nije štivo za mlađe od 18! Citiram Borisa Dežulovića, autora koji je što se stila tiče, uvjerljivo naš najveći “j...č”. Nakon knjige “Jebo sad hiljadu dinara”, kolumna u Peščaniku maštovito mu je naslovljena “Jebo sad 1001 noć”, a 2013. čitatelje je uvjeravao kako se iz Vruje čuju jezivi krici: “Jebalo vas Ministarstvo za zaštitu okolišaaaaa… i županijski Odjel za graditeljstvoooooo!”. Lani u kolovozu u Novostima objavio je, što drugo nego “Jebo vas turizam”. Ali tek kad je niti tri mjeseca kasnije za prijatelja Radu Šerbedžiju napisao, pokazalo se inventivno “Jebo vas Vukovar”, članovi Hrvatskog novinarskog društva konačno su prepoznali da njegov “jebo vas...” opus vrijedi nagrade Novinara godine. Javnost je tada, sve do sada, bila uskraćena za informaciju, da je jedan član HND-a već na najavu nominacija HND-u uzvratio kritikom: “Jebale vas vaše nagrade”, pisanom u “jebalo vas...-stilu”. Tražio je da HND to objavi, ali predsjedniku udruge to je bilo bezveze. Tada mu je kolega poslao poveznicu na nominirani “Jebo vas Vukovar”, a članovima HND-a svoj tekst s opaskom kako se nada da je predsjednik shvatio njegov sarkazam. Ili, kako je Dežulovićev prijatelj tumačeći da krik “Jebo vas Vukovar” nije psovka nego vapaj u nebo, lijepo rekao: “I žalosno je da mnogi ljudi ne mogu prepoznati tu njegovu literarnu montažu u kojoj prividna psovka postaje preklinjanje...”, u ovom slučaju da se novinarska nagrada konačno vrati novinarima, dok je Šerbedžija pisao: “da se od Vukovara, grada heroja i grada mučenika, prestane graditi mramorna grobnica (...) već da se lijepi grad na Dunavu okrene životu...”. Poput Hirošime i Nagasakija gdje su po 77. put obilježili tu strahotu. Ili Dresdena koji je, a što je ključni motiv famoznog vapaja za Vukovar, nakon 30 godina izgubio još više stanovnika nego ih je imao prije bombardiranja. Iako usporedbi nema mjesta jer tko zna kako bi se na život Dresdena ili Hirošime odrazilo da su se svakodnevno sretali oni koji su se gledali preko nišana, žrtve i zločinci, različite kulture sjećanja...

Premda, iz perspektive izravno netaknutog tragedijom u Vukovaru nije mi teško razumjeti Dežulovićev vapaj, iako bi mi bio moćan i vrijedan jedino da je to krik onih koji stvarno znaju što je to vukovarska bol. Ovako, to je prepotentna uzurpacija i izrazito površna provokacija koja je započeta Dežulovićevom literarnom manipulacijom “Odavno je to trebalo reći, pa kad Grad Heroj to ne može – jer mrtva usta ne govore – ja ću”.

Posljedica takve slobode bila je da iz pukih retoričkih razloga to isto Velimir Bujanec kaže za Jasenovac, jednako vrijeđajući individualne i kolektivne osjećaje žrtava.No, vapaj ogorčenog člana HND-a nije prepoznat. I eto, kako se to završilo samo zato što je Šerbedžija pitao Dežulovića za savjet kad je u tjednu uoči obljetnice vukovarske tragedije, jer je i sam bio u boli jer mu je pobogu otkazan koncert. S tim da je za nagrađenu slobodoumnost najzaslužniji upravo Bujanec čija je Facebook objava isprovocirala uz branitelje i institucije, i stotine trolova koji su umjesto da civilizirano spuste Dežulovića na zemlju, uputili mu grozne uvrede i prijetnje smrću..I naravno, što je on mogao, a da ne razočara mnoge, nego da nakon što se dva dana smirivao zbog “sistemske” smrti prijatelja Vladimira

Matijanića, poruči “hladne glave jebem vam mater svima”. I, na komemoraciji ravnodušno, bez imalo rezignacije, poruči kako je u takvim prilikama “država historijski sitna i nevažna” da bi onda rutinirano kao kad vam na blagajni kažu iznos računa, dometnuo: “Jebeš hrvatsku državu.”. I, po tko zna koji put opet je oduševio one koji se iznova ne mogu načuditi kako je uspio na tako kratak, jasan i jezgrovit, a originalan način izreći opći stav. Ne preostaje nam nego prešutjeti tu bol. Ili, kako je, nagrade vrijedno, onda pisao Šerbedžija: “Možda to može sa mnom koji sam navikao na kompromise i koji se stalno nekoga kurca ispričavam za sve ono što nikada nisam ni pomislio, a kamoli učinio...”, ali ne može to s – Bujancem, koji sada stupa na mjesto Dežulovića, koji je “iskovan od nekog posebnog čelika i njegova kičma, a ni srce pa ni duša, neće da se svijaju pred naletima orkanskih primitivizama ovoga našeg fetivog mentaliteta, koji je u stanju da svojim bešćutnostima uništi sve ono što je dobro i pravedno i čestito, samo zarad jedne jedine istine koja se izgovara grlenim glasovima i koja je (po njihovu mišljenju) jedina i prava”. I Bujanec u svom “profinjenom” obraćanju na Facebooku sada opet poručuje “nemojte se čuditi ako sljedeće godine kolumnist Pupovčevih “Novosti” dobije godišnju nagradu za Internet novinarstvo – nazvanu po pokojniku...”. I što reći o takvoj ljevici, koja ne može bez takve desnice, i obratno. Uostalom, meni se naš predsjednik

• čini fin i pristojan gospodin.