Amerikanci su izgubili osam nuklearnih bombi, dvije u našem susjedstvu
Je li što i koliko toga nestalo iz sovjetskoga, odnosno ruskog arsenala uopće nije poznato. Bombe su najčešće završavale negdje na dnu mora
Sredinom 90-ih godina u hollywoodsku je modu ušao hongkonški redatelj John Woo zbog svojih akcijskih filmova koji su, unatoč svem glamuru, koji je tada još nastajao u gradu snova, uvelike nadmašivali one američke. Bombastične, prenaglašene akcijske scene i akcija gotovo samo radi akcije bile su solidan mamac za gledatelje. Jedna je od Woovih uspješnica bio i film “Slomljena strijela” s Johnom Travoltom i Cristianom Slaterom u kojem odmetnuti časnik američkog zrakoplovstva krade bombarder B2 s dvije nuklearne bojeve glave. Takav se incident u novijoj američkoj vojnoj terminologiji naziva slomljenom strijelom. No Woo nije bez razloga snimao takav film, jer ne radi se o raritetu ili kakvom nemogućem scenariju. U povijesti su, donosi internetski portal Atomic Archive, bila ni manje ni više nego 32 takva događaja, a među njima se bilježi najmanje osam slučajeva nakon kojih atomske bojeve glave nikada više nisu pronađene.
S nosača aviona na dno
Još gore, radi se samo o oružju iz američkog arsenala, a je li što i koliko toga nestalo iz sovjetskoga, zapravo uopće ne znamo. Činjenica da se radi o nemale 72 godine otkako se takva evidencija vodi ne mijenja puno na stvari jer doba novih napetosti između sada ne više samo dvije nego tri supersile i njihovih saveznika također naoružanih nuklearnim naoružanjem ne čini problem ništa manjim nego još i više zastrašujućim.
– Ne znam što je strašnije, izgubiti nuklearno oružje ili to što se tako često događa da za to zapravo imamo i naziv – jedna je od rečenica iz Woova filma. Dakle, u ta 32 incidenta “slomljene strijele” dokumentirana su slučajna lansiranja, ispaljivanja, detoniranja, krađa ili gubitak naoružanja. I sada slijede incidenti u kojima su američke atomske bombe nestajale te više nikada ne bi bile pronađene. Zamislite, prvi se takav slučaj dogodio prije više od 72 godine, u veljači 1952. godine, za jedne vojne vježbe. Posada bombardera Convair B-36 provodila je vježbu gađanja atomskim naoružanjem na ruti iz baze Eielson na Aljasci do baze Carswell u Teksasu, no po putu im se pokvario motor. Da se avion ne bi srušio i
tako potencijalno izazvao nuklearnu katastrofu, posada je dobila zapovijed: “Bojevu glavu bacite u Tihi ocean.”
Bila je riječ o “Debeljku”, 30-kilotonskoj bombi tipa Mark-4. Prema službenom izvješću, u bombi nije bilo plutonijeve jezgre nužne za nuklearnu detonaciju, ali je ipak imala pozamašnu količinu uranija. Inače, Mark-4 izravni je nasljednik istoimene bombe, ali tipa Mark-3 koja je bačena na Nagasaki. Nekih šest godina kasnije, 10. ožujka 1956., američko zrakoplovstvo izgubilo je dvije nuklearne jezgre kada se bombarder B-47 vjerojatno srušio u Sredozemnom moru leteći od baze MacDill na Floridi do baze Ben Guerir u Maroku. Dogodilo se to na drugom zračnom punjenju spremnika goriva kada se bombarder nije uspio priključiti na zračnu cisternu. Nakon toga je nestao. Amerikanci nikada nisu otkrili koje je točno naoružanje nosio B-47 Stratojet, no uobičajeno je bilo da nosi bombu tipa Mark 15 mase 3400 kg. Nikada ništa nije pronađeno ni od zrakoplova ni od bombi koje je nosio. Organizirano je i međunarodno povjerenstvo, ali je američka vojska nakon nekog vremena otkazala potragu.
Već 5. veljače 1958. godine za jedne simulacije u sklopu vojne vježbe kod Savannah u američkoj državi Georgiji stradao je još jedan bombarder B-47 koji je nosio bombu tipa Mark-15. Sudario se s lovcem bombarderom F-86 nakon čega se nekoliko puta pokušao prizemljiti da bi mu onda zapovjedništvo dalo dozvolu da odbaci bombu kako bi se smanjila masa zrakoplova, kao i da se osigura od potencijalne eksplozije kod slijetanja.
Inače je kod vojnih zrakoplova koji nose bojevo naoružanje pravilo da ne slijeću s oružjem upravo zbog mogućnosti takve nesreće. Atomsko naoružanje jest u tom smislu drugačije jer njegovo je detoniranje kompleksniji proces nego što je slučaj kod konvencionalnog naoružanja. Uglavnom, posada zrakoplova odbacila je ubojiti teret kod zaljeva Wassaw na ušću rijeke Savannah, ali nije nikada pronađen. U ovom slučaju koji se dogodio kod otoka Tybee američko zrakoplovstvo opravdava se time da zbog izostanka plutonijske jezgre nije bila riječ o funkcionalnoj bombi, što je očito prilično labav izgovor. U svakom slučaju američka Komisija za atomsku energiju zabranila je korištenje nuklearnih bojevih glava u vojnim vježbama. Također, iako je vojska tvrdila da je bomba bila bez detonatorske kapsule, naknadnim se istraživanjem na prijelazu stoljeća utvrdilo kako to ipak nije istina – bomba je i dalje ležala negdje u mulju oko otoka Tybeea u punoj bojevoj spremi. Organiziran je tada i pokušaj njezina pronalaska i vađenja, no administracija je odbila poduprijeti ga. I od tada ništa, bomba je i dalje negdje dolje.
Onda slijedi 24. siječnja 1961. godine kada je nestala uranijska jezgra kod Goldboroa u Sjevernoj Karolini. Bila je riječ o jezgri jedne od dvije 24-megatonske bombe koje je nosio bombarder B-52 koji se srušio nedugo nakon polijetanja. Ali, u kontekstu ranije
Da se avion ne bi srušio i tako potencijalno izazvao nuklearnu katastrofu, posada je dobila zapovijed: ‘Bojevu glavu bacite u Tihi ocean’
Ne znam što je strašnije, izgubiti nuklearno oružje ili to što se tako često događa da čak imamo i naziv za to, jedna je od rečenica iz Woova filma
navedenog, zabrinjavajuće je što su se tri od četiri mehanizma za detoniranje bombe koja je pronađena i aktivirala. Rep druge bombe otkriven je u blatnom tlu na dubini od šest metara, ali jezgra nije pronađena. Pa je onda američka vojska izvela nešto naizgled domišljato – otkupila je parcelu na koju je pao zrakoplov kako tamo nitko ne bi kopao. Možda i najbizarniji slučaj dogodio se 5. prosinca 1965. kada se jedan borbeni zrakoplov A-4E Skyhawk naoružan jednom megatonskom termonuklearnom bombom nekako skotrljao s palube nosača aviona USS Ticonderoga i pasti u Tihi ocean. Pilot, zrakoplov i bomba potonuli su na 5000 m dubine i više nikada nisu viđeni. Trebalo je 15 godina da američka ratna mornarica prizna da se to uopće dogodilo tvrdeći da se sve zbilo oko 800 km od obale u relativnoj sigurnosti daleke pučine. Međutim, to nije bilo točno. Incident se dogodio na 130 km od japanskog arhipelaga Ryuku jer je nosač plovio prema Yokosuki nakon što je s njega obavljeno bombardiranje ciljeva u Vijetnamu. Incident je ispao čak i politički jer Japan zabranjuje da američka vojska unutar njegovih granica unosi nuklearno naoružanje. Iz razumljivih povijesnih razloga, naravno.
Torpeda i dalje na mjestu
Jedan se slučaj dogodio i relativno blizu nas. Iznad španjolskog gradića Palomaresa 5. siječnja 1966. godine pri pokušaju dolijevanja goriva u zraku sudarili su se B-52 i cisterna KC-135 nakon čega se tanker zapalio pri čemu je poginula njegova posada i tri člana posade bombardera s kojega su pale četiri nuklearne bombe od kojih jedna, snage 1,1 megatonu, nije nikada pronađena. Na dvije je eksplodirala konvencionalna komponenta rasuvši plutonij koji je kontaminirao dva kvadratna kilometra. Primijetili ste da se priče o američkim izgubljenim atomskim bombama odnose samo na njihovo zrakoplovstvo, bilo ratno, bilo mornaričko. Sličan se slučaj dogodio i 21. siječnja 1968. kada su se rasule tri bombe iznad Grenlanda od kojih je jedna nestala u arktičkom ledu i nikada nije pronađena. Međutim, posljednji zabilježen sličan događaj iz proljeća 1968. godine vezan je uz podmornicu USS Scorpion koja je potonula oko 650 km od Azorskih otoka pri čemu je poginulo i 99 njezinih mornara. Ta je podmornica, međutim, nosila i oružje s bojevim glavama snage do 250 kilotona. Dogodilo se to kada se USS Scorpion vraćao u svoju bazu u Norfolku u državi Virginiji. Zna se da su dva torpeda Mark-45 ASTOR i dalje na podmornici koja leži na 3000 metara dubine. Nema znakova da je njihovo spremište oštećeno, a snimanja su pokazala da su torpeda i dalje na mjestu iako to treba čvrstu potvrdu. Što se Sovjeta tiče, zna se da su i oni gubili svoja nuklearna oružja, ali većinom na plovilima, odnosno podmornicama pa je njihova lokacija ili nepoznata ili nedostupna. Poznati su, primjerice, slučajevi podmornica K-8 i K-129 koju je pokušavao izvaditi
• čak i Howard Hughes.