Europa će se teško vratiti u stanje prije paničnog otkazivanja ruskih umjetnika
Među velikim zvijezdama poput dansko-hollywoodskoga glumca Madsa Mikkelsena i švedskog redatelja Rubena Östlunda, posebno mjesto na crvenom tepihu Sarajevo Film Festivala ima dobitnik počasnog Srca Sarajeva, veliki ukrajinski redatelj Sergej Loznica, s kojim smo imali čast razgovarati.
Festival vam je priredio veliku retrospektivu: koji od svojih filmova iz programa biste odabrali kao najvažniji?
Ako govorimo o današnjem političkom trenutku, definitivno “Donbas”, koji je otvorio program Un Certain Regard u Cannesu 2018. godine. Radi se o igranom filmu, ali mislim da daje dobar uvid u sve što je prethodilo trenutačnoj katastrofi u Ukrajini.
U tom filmu govorite o informacijskom ratu unutar fizičkog rata. Mnogi govore kako u trenutačnoj eskalaciji Rusija pobjeđuje na terenu, a Ukrajina u propagandi. Smatrate li da je tako?
Sve je to jedan hibridni rat, no pitanje je što je važnije – pobjeda na terenu ili na internetu? Ukrajina nema dovoljno resursa za oslobađanje teritorija, sve što mogu je truditi se da održe linije razdvajanja takvima kakve jesu. To je vrlo opasna situacija.
Bili ste jedan od ljudi koji su godinama upozoravali da Putinove teritorijalne ambicije neće stati na Krimu. Kako predviđate da će se situacija razvijati u budućnosti?
To će ovisiti o odlukama ukrajinskih vlasti. Ako se uspiju organizirati tako da stvore ratnu ekonomiju, da krenu sami proizvoditi oružje i druge stvari nužne za pobjedu u ratu, možda će imati šanse za pobjedu. Rusi koriste oružje koje su sami proizveli, a Ukrajina se oslanja na stranu pomoć, koja ovisi o političkoj volji. Pitam se što će biti s NATO savezom ako Trump pobijedi na idućim izborima? Hoće li se SAD pozdraviti s Ukrajinom kao što su napravili u Afganistanu?
U svjetskim medijima snažno je odjeknuo vaš prosvjedni izlazak iz Europske filmske akademije. Kako ste se odlučili na taj korak?
Bio sam revoltiran njihovom birokratskom reakcijom kafkijanskog tipa, u kojoj se govorilo o “konfliktu na istoku”, a ne o ratu, te izražavala zabrinutost kako će u toj situaciji ukrajinski umjetnici snimati filmove. To nije bilo prvo skandalozno ponašanje Akademije, nego kap koja je prelila čašu. Nekoliko godina prije, kada je ukrajinski redatelj Oleg Sencov uhićen na Krimu, mučen u ruskom zatvoru i osuđen kao protivnik Putinova režima, oni su tom istom Putinu pisali pisma i molili ga da riješi situaciju. Umjetnici nisu diplomati i u situacijama poput ove ne trebaju se truditi da budu, nego da jasno izraze svoje osjećaje i stavove.
Kako je Akademija reagirala na vaše otvoreno pismo i odricanje od članstva?
Bio je to još jedan kafkijanski potez jer su dan nakon što sam izašao u javnost radikalno promijenili svoj proglas, što je našu debatu učinilo još opskurnijom jer se činilo kao da reagiram ni na što. Ako odete na Wikipediju, vidjet ćete da ondje piše da smo se posvadili jer sam reagirao na njihovu ideju da zabrane ruske filmaše. Čini se da ni europskim filmskim birokratima nije strana manipulacija činjenicama.
Međutim, vi nešto poslije doista jeste osudili neselektivni europski bojkot ruskih redatelja?
Prije nego što se popnete na drvo morate biti sigurni da ćete s njega znati sići. U Europi se trenutačno događa panično otkazivanje ruskih umjetnika, pa i onih koji su i sami bili na udaru Putinova režima i kojima je potrebna podrška. Nakon godina dobrodošlice i slavljenja ruskog filma, sada ga se radikalno bojkotira. Pitam se kako će se Europa iz te točke vratiti u situaciju u kojoj su ruski filmaši ponovno dobrodošli i tko će ih moći pogledati u oči?
Tu dolazimo do paradoksa s obzirom na to da s jedne strane istupate iz Europske akademije jer nije dovoljno podržala Ukrajinu, a s druge strane izbacili su vas iz Ukrajinske filmske akademije jer ste podržali ruske redatelje?
O tome da sam ekskomuniciran iz ukrajinske akademije doznao sam u novinama. Razlog je bio posebno frapantan: zasmetalo im je što sam se izjasnio kao kozmopolit. Oni svoju ulogu u ovom ratu vide kao solidifikaciju ukrajinskog nacionalnog identiteta, ali ni sami se nisu dogovorili što bi to uključivalo. Pa se odlučuju na staljinističku čistku, postajući nalik na one protiv kojih se navodno bore. Ako im više nije dobar, primjerice, ruski redatelj Askold Kurov, koji se izložio golemom osobnom riziku kako bi snimio film podrške Olegu Sencovu, onda mi je drago da im nisam dobar ni ja.
Kako vidite vlastitu poziciju u filmskom svijetu nakon ta dva sukoba?
U oba slučaja dobio sam lavinu pisama podrške sa svih krajeva svijeta i to mi govori da još nisam zastranio. Rat je situacija koja najbolje pokaže čovjekovu pravu prirodu, tom sam se temom bavio u cijeloj svojoj karijeri i bavit ću se i dalje. Za deset ili dvadeset godina bit će zanimljivo vidjeti gdje su ti ljudi danas i
• tko je kako završio.
Europski kulturni birokrati prema Ukrajini se odnose kao likovi iz Kafkina romana, a naših akademika ni Staljin se ne bi posramio