A zašto se molitelji s Trga umjesto “duhovne obnove” ne dohvate obnove Banovine?

Hrvatska je ženama okrenula leđa. Ne prođe mjesec da neku ženu ne zatuče njezin partner, a dok se po trgovima moli za čednost, silovateljima se umanjuju kazne zbog sudjelovanja u Domovinskom ratu

Stvari se nikada ne promijene preko noći - u jednom prizoru kaže glavna junakinja serije “Sluškinjina priča”, globalno uspješne ekranizacije knjige Margaret Atwood, koja tematizira društvo u kojem žene smiju biti samo supruge, majke i sluškinje - pa nastavlja: “Ako ti postupno zagrijavaju vodu u kadi u kojoj ležiš, živa ćeš se skuhati, ada prije toga nećeš ni primijetiti da te kuhaju.”

Mjesto radnje je Gilead, teokracija koja svoje zakone i ideologiju temelj ina specifičnoj, u l t r a konzervativnoj interpretaciji Biblije, a jedna od glavnih značajki tog novog poretka jest t odaje ženama namijenila vrlo ograničenu ulogu. Ulogu hodaju će maternice. Autorica je nadahnuće pronašla u Americi 17. stoljeća, u vrijeme dok su carevale puritanske vrijednosti, ali i današnjem Iranu i autokracijama novoga vijeka. Prije tri godine, na vrhuncu popularnosti serije, američka savezna država Alabama izglasala je zakon o zabrani pobačaja od prvoga dana trudnoće, čak i ako je posljedica silovanja ili incesta. Žive su ih skuhali, ada prije to gani suni primijetile da ih kuhaju...

U dalekoj (?) Hrvatskoj, u zenitu pete sezone serije “Sluškinjina priča” hrvatske žene sve se češće sudaraju s prizivom savjesti u ambulantama i ljekarnama, s pritiskom molitelja pred bolnicama jer im se duže vrijeme pokušava oduzeti i pravo na slobodno odlučivanje o rađanju. Država i glavni grad uskraćuje im zdravstvenu skrb, a ne prođe mjesec da neku ženu ne zatuče njezin partner, dok istodobno pod egidom borbe za zaštitu nerođene djece ulicama gradova marširaju tisuće. Jesmo li svakim danom sve bliži Gileadu, autokratskom svijetu u kojem su žene obični instrumenti muškaraca u borbi za očuvanjem vrste, ali i vlasti?

Na Trgu bana Jelačića u Zagrebu, koji stotinjak metara zračne linije od veleposlanstva Islamske republike Irana - gdje je nedavno Iranka Samaneh Fatemeh Riehani odrezala svoju kosu u znak solidarnosti s tisućama žena koje prosvjeduju u iranskim i drugim gradovima diljem svijeta - viđeno je okupljanje gomile odraslih muškaraca koji klečeći mole za čednost u ženskom odijevanju i ponašanju, za prestanak predbračnih odnosa, za zabranu pobačaja i da upravo oni postanu duhovni autoriteti u obitelji.

Povratak u Srednji vijek usred digitalnog doba nije bio rezerviran samo za Zagreb, već je ista skupina tih tipova, čija su lica već viđena u scenariju iz “Sluškinjine priče”, održana u još četiri hrvatska grada: Splitu, Metkoviću, Slavonskom Brodu i Vinkovcima. I nije to bio tek bezazleni izlet, najavili su ove jeseni nastaviti moliti ispred zagrebačke katedrale svake prve subote u mjesecu, a nadaju se odazivu i diljem Hrvatske.Ipak, čini se da njih koji zagovaraju demografski rast ne zanima fokus na borbu protiv otpuštanja trudnica, donošenje zakona o radu koji štete trudnicama, zalaganje za sigurna radna mjesta i plaće žena, adekvatne društvene servise i obrazovanje. Čini se da oni koji žele odlučivati o ženinu tijelu, osim pobačaja, žele istodobno zabraniti i edukaciju mladih i kontracepciju, jer govore protiv kondoma. “Koliko ti Bog da djece, toliko ćeš ih imati”. Zanimljivo, ovaj se bizarni događaj gotovo u dan preklopio s presudom silovatelju iz Lasinje kojemu su suci umanjili kaznu zbog sudjelovanja u Domovinskog ratu, a ni odlikovanja nisu odmogla.Teško je uočiti kako je hrvatsko društvo, kada je riječ o položaju žena, postalo jako retrogradno, na mnogo načina. Više nitko ne priča o ravnopravnosti spolova, neko vrijeme društvenoj temi i društvenom cilju. Sada je potpuni mainstream pokoriti ženinu reproduktivnu funkciju, a “senzibiliziranje javnosti” molitelja s Trga i sličnih prijeti distopijskim scenarijem kakav je, osim u “Sluškinjinoj priči”, zaživio i u nekim zemljama Latinske Amerike, gdje je abortus u potpunosti zabranjen i gdje su žene kriminalizirane čak i zbog spontanog pobačaja.

Ukratko, Hrvatska je ženama okrenula leđa. Zakon iz 1978. liberalizirao je prekid trudnoće na zahtjev, a nastankom hrvatske države nije se mijenjao, do unazad nekoliko godina, kada pritisak konzervativnih udruga jača, osobito nakon odluke Ustavnog suda o potrebi donošenja novog zakona. Hrvatska kao Gilead? Novi zakon o pobačaju još uvijek se čeka. Tko će koga skuhati naživo?Dok žene Irana hrabro staju pred strojnice, zašto se molitelji s Trga umjesto “duhovne obnove” ne bi dohvatili obnove, recimo, Banovine? Motike, bušilice, prikolice, zidarskog alata, bilo čega? Bili su? Neka odu ponovno. Taj će posao trajati dugo, kao i obnova hrvatskog društva kojoj će trebati godine i desetljeća da povrati razinu ženskih prava za koju su se davno, prije stotinu

• godina, izborile naše bake.

Njih koji zagovaraju demografski rast ne zanima fokus na borbu protiv otpuštanja trudnica, zalaganje za sigurna radna mjesta i plaće žena, adekvatne društvene servise i obrazovanje