Tajanstveni slikar razgovarao je s pticama i na kraju nestao u moru
Gledali smo dokumentarac Branka Ivande ”Skriveni Vanka - na tragu jedne opsesije” o slikaru Maksimilijanu Vanki čiji je život toliko mističan da može biti predložak za hollywoodski film
Malo je primjera velikih redatelja koji se u karijeri odluče raditi dokumentarac o velikim slikarima. Jedan takav odličan primjer imamo u Hrvatskoj - redatelj Branko Ivanda snimio je dokumentarac o tajanstvenom slikaru Maksimilijanu Vanki. Film “Skriveni Vanka - na tragu jedne opsesije” uz pripreme, istraživanja, diskontinuirane termine snimanja i niz nepredviđenih situacija, sniman je šest-sedam godina, a nakon zagrebačke premijere čekaju ga one u Splitu, Osijeku, Korčuli i Americi, gdje je je slikar proživio i najveći dio života. Film smo gledali i malo je reći da smo uživali. Riječ je o toliko mističnom umjetniku da njegov životopis bez zadrške može postati hollywoodski scenarij. Dovoljno je spomenuti dokumentaristički neutemeljenu teoriju koja vodi čak do toga da je Vanka navodno bio unuk carice Sissi ili njegovu misterioznu smrt u Meksiku.
Nevidljivi kapitalni radovi
Središnja osoba dokumentarca slikarova je strastvena obožavateljica povjesničarka umjetnosti Nena Komarica koja već četrdeset godina živi u New Yorku. Igrom slučaja i nizom nevjerojatnih događaja, počela je otkrivati njegov život i djelo i tijekom godina istraživačkog rada, Vanka je postao njezina opsesija, a tom opsesijom očarala je i Branka Ivandu. U filmu ona svoj život dovodi u korelaciju s Vankinim i kročeći lokacijama kojima se on kretao pokušava odgonetnuti misterij njegova rođenja i smrti, ali i svrnuti pozornost na činjenicu da je u povijesti umjetnosti njegov rad nedovoljno valoriziran. U prilog tome ide činjenica da su njegova kapitalna djela u Hrvatskoj skrivena od očiju javnosti, nešto u Strossmayerovoj galeriji, nešto u kabinetu Grafike HAZU, a obilježio je život Zagreba i Hrvatske između dva rata.
- Situacija je to koja izaziva ogorčenje. Naime, nešto malo slika može se vidjeti u njegovu ljetnikovcu na Korčuli koji je obitelj poklonila HAZU, i to samo ljeti. Jedna slika izložena je u Muzeju moderne umjetnosti u Zagrebu, a nekoliko stotina vrijednih slika i crteža spremljeno je u depoima Michener Art muzeja u Pennsylvaniji, u podrumskom skladištu Strossmayerove galerije, dobar dio je uskladištila i spremila Vankina obitelj i privatni kolekcionari. Sve daleko od pogleda publike. U švemi nekadašnjeg Gradskog podruma u Zagrebu Vankine, Hegedušićeve i Babićeve freske uništila je vlaga - kazao nam je Branko Ivanda.
Snimali su u Zagrebu, Zagorju, na Korčuli. Bili na njegovu imanju u Americi i razgovarali s jednom od njegove tri unuke koja se prisjetila očaravajućeg djetinjstva uz djeda koji ju je naučio promatrati život, oduševljavao ih slikanim dnevnicima s putovanja, skulpturom zeca kojeg bi za dvije minute izradio od karamele, razgovorom s pticama... Štoviše,
Vanka je u džepu svojeg sakoa iz Zagreba donio u Ameriku vrapca s kojim je danomice komunicirao. Postoje svjedoci i fotografije kako vrabac na Maxovu komandu “mrtav!” legne i pravi se mrtav dok ga Vanka ne pozove. Tada mu skoči na rame i veselo zacvrkuće u uho. Zaista jedinstveni i tajanstveni Vanka.
Nena Komarica vodi nas od početaka njegova života kada je 1889. u Zagrebu rođen kao izvanbračno dijete jedne od sestara iz visoke aristokracije iz Moravske. Pa čak i prezime Vanka simbolično znači biti izbačen iz kuće van što je očito izabrano namjerno kako se ne bi znalo njegovo pravo podrijetlo, smatra Komarica. Tek rođenog Vanku poslali su u selo Kupljenovo k seljanki Dori Jug koja ga je dojila i othranila. Dobivala je novac za djetetovo izdržavanje, a kada mu je bilo osam godina, djed po majci, bogati austrijski plemić, šalje ga u dvorac Brestje, gdje je započeo novi život i školovanje i postao intelektualac. Višu školu za umjetnost i umjetni obrt (današnja Likovna akademija) završio je u Zagrebu, nastavio se školovati 1910. u Bruxellesu.
Godine 1920. postaje pomoćnim učiteljem crtanja akta na Višoj školi za umjetnost i umjetni obrt u Zagrebu. Na istoj školi bio je profesor od 1923. godine sve do odlaska u Ameriku. Imao je studio na samom vrhu Likovne akademije, bio učenik Bele Čikoša Sesije i imao odlične ocjene. Iz Zagreba odlazi pomalo i zbog političkih razloga. Naime, često je slike potpisivao kao Vanka de Croata, no isticanje nacionalnosti tada nije odgovaralo diktaturi kralja Aleksandra Karađorđevića pa mu je čak i smanjena plaća.
Zagonetna smrt u Meksiku
To ga je toliko razljutilo da se odlučio odseliti. Suprugu pak, Amerikanku Margaret Stetten, upoznaje 1918. u Hrvatskoj, a vjenčali su se 1931. u Lumbardi na Korčuli, gdje je Vanka vodio likovnu koloniju. U Americi su živjeli luksuznim životom, a zanimljivo je da se Vanka navečer odijevao u radničko odijelo i istraživao noćni život New Yorka kojeg zapadna strana nije poznavala. Tu je sretao beskućnike, nosio im hranu i jeo s njima kako bi mislili da je jedan od njih, a s nekima postao je i prijatelj. Tu socijalnu tematiku prenosio je na platna slikajući beskućnike u doba depresije u Americi baš kao što je u Hrvatskoj slikao naše bogece. Sve u filmu je novo ili tek djelomično poznato uskom krugu znalaca kao i intrigantna činjenica da je pisao pisma nikada dešifriranim tajanstvenim jezikom. Bila su upućena njegovoj ljubavi iz mladosti Franici Kurbanović s kojom je bio u kontaktu cio život, a što je u tim pismima pisalo znali su samo njih dvoje.
Bavi se film i fascinantnim freskama u crkvi sv. Nikole u Pittsburghu koje je Vanka oslikao u neobjašnjivo kratkom roku, a slikajući ih bio je uvjeren u prisutnost demona koji u praznoj crkvi prati njegov rad, o čemu je pisao američki tisak.
Godine 1963. slikar odlazi na kupanje u Puerto Vallartu u Meksiku, gdje je sa suprugom svake godine zimovao, s kojeg se više nije vratio. Ne zna se je li izvršio samoubojstvo ili je u pitanju nesretan slučaj, ali završio je na tajanstven način kao što je život započeo i živio. Na neka pitanja film je odgovorio, neka su ostala i dalje bez odgovora, no činjenica je da Branko Ivanda nije jedini kojeg je slikar zaintrigirao.
- Postoji krug ljudi fasciniranih sudbinom zaboravljenoga tajanstvenog slikara kojeg su prijatelji i obitelj zvali Maxo. Od slovenskog pisca Luja Adamiča do redatelja Mladena Jurana i pisca Hrvoja Hitreca, koji godinama pokušavaju prikupiti novac za igrani film o Maxu. Nadam se da će u tome i
• uspjeti - kazao je Ivanda.
Njegovo slikarstvo treba novu valorizaciju, a njegove slike mogu se vidjeti samo ljeti na Korčuli
ca Hrvatskog narodnog kazališta u Zagrebu Iva Hraste Sočo koja je i docentica na Akademiji dramske umjetnosti i zagrebačkoj Muzičkoj akademiji. Predsjednik HAZU Neidhardt istaknuo je da je monografija dokument vremena u kojem je Akademija na čelu s Kusićem njegovala iznimno važnu odvojenost od vlasti. – Za nas u HAZU ne postoje dvije Hrvatske –
Zaštita dobara
Božo Skoko istaknuo je da je u Kusićevu mandatu Akademija postala istinski subjekt hrvatskog društva te da je u tom periodu osnovan i Odbor za zaštitu dobara od nacionalnog interesa koji nam je donio inventuru prirodne baštine, a uskoro će biti i gotov dokument koji se bavi kulturnom baštinom. Iva Hraste Sočo prisjetila se odlične suradnje s akademikom Kusićem u povodu obilježavanja 450. godišnjice Sigetske bitke i pogibije Nikole Šubića Zrinskog.
Stipe Orešković ocijenio je da su Kusićev mandat obilježili inkluzivnost, nezavisnost, kvaliteta te tolerancija i transparentnost, dok je akademik Kusić zahvalio brojnim autorima monografije rekavši da su u HAZU shvatili da se moraju mijenjati pa su stoga i otvorili vrata javnosti. – Ključ uspjeha bila je suradnja s akademicima među kojima su velikani hrvatske umjetnosti i znanosti od kojih sam puno naučio – rekao je
• Kusić.