Na radiju se sve čuje, nema slike iza koje se možeš sakriti
Jako mi je draga ta nominacija jer cijenim Večernji list kao medij, znam koliko godina postoji i traje Ruža i kakvu reputaciju ima. To je zaista ozbiljna nagrada i zato mi i sama nominacija užasno puno znači
Kada vam Ivana Mišerić, rado slušan glas Otvorenog radija, kaže koliko je već dugo prisutna u radijskom eteru, malo je gledate s nevjericom jer jednostavno izgleda premlado za tako dugu i plodnu karijeru. No, kada počne govoriti o radiju kao mediju, odmah je jasno da nije bez vraga njezina nominacija za Večernjakovu ružu za radijsku osobu 2022. godine.
Što ste prvo pomislili kada ste vidjeli nominaciju za Ružu?
Yes! Opet! Napokon! Jako mi je draga ta nominacija jer cijenim Večernji list kao medij, znam koliko godina postoji i traje Ruža i kakvu reputaciju ima. To je zaista ozbiljna nagrada i zato mi i sama nominacija užasno puno znači.
Kada ste osvrnete na 2022., ali i vaš rad u cjelini, što je najviše pridonijelo toj nominaciji? Čime ste osvojili žiri i slušatelje?
I slušatelji i žiri zaista imaju jako širok izbor odličnih radijskih profesionalaca, ali nekako nas na Otvorenom radiju i niste mogli izbjeći. Na radiju sam već petnaestak godina, od toga na Otvorenom deset, a kako je riječ o nacionalnom radiju, uvijek ćete naići na nas, baš kao i na ljude koji nas slušaju. Recept za dobar radio je jednostavan: moraš biti svoj, neposredan. Davno su prošla vremena kada je radio imao tu, recimo to tako, ulogu kada je popovao ljudima. Sada se mi i slušatelji nadopunjujemo. Mi smo svjesno donijeli odluku da nećemo previše crniti program, jer vijesti su dosta crne i teške. Živimo u izazovnim vremenima i ljudima treba ostaviti prostor da dođu do daha.
Što vam je od početaka karijere na radiju bilo najteže postići?
Biti svoja. Biti najnormalnija.
Jeste li na radijskim počecima imali neke uzore?
Definitivno, ali moji su uzori bili izvan granica ove zemlje. Ovaj sam posao uglavnom učila u Americi i Njemačkoj. Ljudi koje sam tamo srela najviše su me inspirirali. Zato i volim slušati konkurenciju, uvijek poslušam kolege, uspoređujem. To je normalno u ovom poslu. A na počecima mi je bilo najteže postići to da ne budem ona radijska voditeljica koja uživa u svom glasu i izgovara floskule. Na radiju je najgora banalnost. Zato moja formula glasi: budi najnormalniji, budi čovjek.
Možete li se sjetiti trenutka kada je vaš glas prvi put krenuo u eter i kako ste se tom trenutku osjećali?
Baš bih voljela naći tu snimku! Mislim da se dobro čulo kako mi se glas trese, da puca, doslovno sam se prepolovila koliko mi je bilo stresno. Sjećam se da sam imala sve napisano, ali i da je zvučalo kao loš teatar.
Za vas ne vrijedi pravilo da radio štiti svoje glasove, jer ste dobro poznato lice, ali koliko je zapravo slobode u činjenici da su radijski ljudi ipak pomalo skriveni?
Televizija ima sliku pa možeš biti simpatična, to te ponekad može i izvući. Na radiju se sve čuje, nema slike iza koje se možeš sakriti. Ali radio je toliko topao i živ da greške koje se dogode nisu najvažnije. U njima je čar, spontanost.
Jeste li imali neugodnih situacija u toj spontanosti, kada slušatelji idu izravno u program?
Baš mislite ono da su bili “grdi”?
Da, baš grdi!
Na sreću, ne. Bilo je više veselih situacija u kojima je netko preadrenalinski odreagirao. No ponekad se više bojim gostiju. Znali smo imati neke kontroverznije teme i tu se uvijek postavilo pitanje hoće li biti problema. Hoće li biti psovanja...
Da morate birati između radija i televizije...
Radio, uvijek radio! Mogu to reći ovako: za radio sam se udala, a televizija mi je ljubavnik. Volim te povremene izlete na televiziju jer sam tamo počela. Kao mala stalno sam slušala radio i na RVG-u čula za audiciju. Otišla sam i tamo su mi rekli: “Mala, ti ne izgledaš loše i ne zvučiš loše. Idi ti na televiziju.” I tako sam odradila neke terene, montaže, dobila svoju emisiju. Bile su to mlade godine, ali sada imam veće poštovanje prema mediju i zato je radio uvijek moj izbor.
Za kraj vas moram pitati jesu li već u tijeku modne pripreme za dodjelu Ruže, jer svi se još sjećamo one zlatne haljine iz 2017.?
Još nisu, ja to uvijek riješim u zadnji čas. I ovog puta će sigurno biti nešto glamurozno.
Tko će vam biti pratnja?
Moj dragi, ali bilo bi odlično da uzmem sve svoje dečke: dečke s radija i dečka od doma.