Kako su ‘nesposobni’ agenti Sove razbijanjem ruskog špijunskog gnijezda u Ljubljani osigurali strateški zaokret Slovenije
Sova, slovenska središnja sigurnosna agencija, čiji su obavještajci nedavno razbili rusko špijunsko gnijezdo u Ljubljani, nikad nije uživala osobit ugled u Sloveniji, a ni u regiji. Mnogi još pamte nezaboravnu špijunsku aferu s konca devedesetih, kada su agenti Sove u špijunskom kombiju, opremljenom za elektroničko izviđanje i prisluškivanje, zalutali u Hrvatsku. I dok su nespretni i osramoćeni slovenski agenti brzo nakon uhićenja pušteni, zaplijenjeni špijunski kombi vraćen je Sloveniji tek nakon nekoliko godina, i to nakon dosta diplomatskog natezanja.
Pokazalo se, međutim, da je to bio samo prvi u nizu skandala u koje je bila upetljana Sova, a mnogi od tih skandala bili su izravno ili neizravno povezani s Hrvatskom, što je i razumljivo s obzirom na to da su odnosi Hrvatske i Slovenije u to vrijeme bili opterećeni nizom otvorenih pitanja. Slovenski obavještajci tada su intenzivno “pokrivali” i pratili hrvatski državni vrh pa je tako slovenska tajna služba snimala i telefonske razgovore tadašnjeg premijera Ive Sanadera, a sljedeći veliki Sovin skandal izbio je nakon što su snimljeni i Sanaderovi razgovori s tadašnjim čelnikom slovenske opozicije Janezom Janšom, u kojima su oni uoči parlamentarnih izbora u Sloveniji 2004. godine, kako je to javno potvrdio bivši slovenski premijer Anton Rop, dogovarali incidente u Piranskom zaljevu. Kasnije se pokazalo da su razgovore Sanadera i Janše zapravo prvi presreli agenti BND-a, njemačke obavještajne službe, koji su u jednom ljubljanskom stanu imali instaliranu opremu za prisluškivanje. Međutim, njihova primarna zadaća nije bila praćenje Janše i Sanadera, nego lociranje srpskog ratnog zločinca Ratka Mladića, koji se u to vrijeme još skrivao. Agenti BND-a o razgovoru Sanadera i Janše obavijestili su tadašnje vodstvo Sove, koje je informaciju o režiranju incidenata prenijelo premijeru Ropu, koji je taj podatak kasnije odlučio iskoristiti protiv Janše uoči izbora, što je prouzročilo skandal međunarodnih razmjera, u kojem je opet najviše stradala vjerodostojnost slovenske tajne službe. Zahvaljujući nemilosrdnom političkom okršaju javnost je dobila na uvid Sovino prljavo rublje, poput činjenice da je u tajnoj službi postojao crni fond iz kojeg je financirano liječenje bolesnog Janeza Drnovšeka, tadašnjeg slovenskog predsjednika, pa je tako iz tog fonda plaćena i avionska karta alternativnom indijskom liječniku Sadanandu Sardeshmukhu, stručnjaku za indijsku ayurvedsku medicinu, koji je u Ljubljanu dolazio liječiti Drnovšekov karcinom bubrega. Karta za indijskog liječnika bila je prava sitnica u odnosu na ono što je još iscurilo iz Sove. Sovini agenti navodno su pratili opozicijske političare, što je podsjećalo na situaciju u Hrvatskoj u drugoj polovici devedesetih, kada smo svjedočili brojnim zloupotrebama obavještajnih službi i nezakonitom praćenju i prisluškivanju opozicijskih političara i novinara. Međutim, najgore je bilo što su u tom razotkrivanju Sovinih tajni otkrivene i tajne lokacije s kojih je Sova u suradnji s BND-om, a riječ je o jednoj od najbolje organiziranih obavještajnih službi na svijetu, pokrivala cijelo područje zapadnog Balkana.
To je bio skandal međunarodnih razmjera. Osim što je objavljivanje tajnih lokacija upropastilo nekoliko važnih međunarodnih operacija, pa i operaciju hvatanja bosanskog krvnika Mladića, taj je slučaj razbjesnio zapadne tajne službe koje su surađivale sa slovenskim obavještajcima. Iako je suradnja slovenskih i zapadnih obavještajaca bila dogovorena na bilateralnoj razini, Sova i BND djelovali su na području cijelog Balkana za sigurnosne potrebe cijele Europske unije. Iz Slovenije su tako prisluškivali države bivše Jugoslavije – pa i Hrvatsku – a Slovenija je izabrana upravo zbog stabilne političke situacije i zato što se nalazi na raskrižju telekomunikacijske mreže. Tada se Sovi dogodilo najgore što se jednoj obavještajnoj službi može dogoditi: njezine aktivnosti postale su javne. Curenjem tajnih podataka počeo je trend potpunog rastakanja tajne službe, nezabilježen u zemljama Europske unije, ali ne i na prostoru bivše Jugoslavije, premda je to bilo netipično za Sloveniju, koja je u to vrijeme u EU imala status najuspješnije tranzicijske zemlje.
Odonda su se skandali u Sovi samo nizali. Poznati slučaj u kojem su strani obavještajci – u Sloveniji vjeruju da su bili hrvatski – snimili kompromitirajuće razgovore slovenskog arbitra i arbitražne agentice, što je rezultiralo arbitražnim skandalom i hrvatskim napuštanjem arbitraže, s čime se slovenska strana nikad nije pomirila, svakako je najbolniji. I tu se radilo o očitoj nesposobnosti i propustu slovenskih obavještajaca, koji nisu zaštitili komunikaciju svojih arbitražnih aktera. Sova je tada zbog neučinkovitosti i šlamperaja postala predmet ismijavanja u slovenskoj javnosti, ali ni tu nije bio kraj iznenađenjima iz Sove. Tako su agenti Sove prije nekoliko godina stupili u gotovo jednogodišnji štrajk, nezadovoljni svojim statusom, što je bio ne samo jedan od najduljih sindikalnih prosvjeda u povijesti neovisne Slovenije nego i jedinstven primjer štrajka u obavještajnom svijetu.
Sve to najnoviji uspjeh Sove – a riječ je o vjerojatno najvećem uspjehu slovenskih obavještajaca u povijesti neovisne Slovenije – čini još većim i važnijim, kako za samu agenciju tako i za cijelu zemlju. Riječ je o važnom uspjehu na nekoliko razina. Ponajprije obavještajnoj, i to zbog činjenice da se u ovom slučaju radilo o tzv. ilegalcima, odnosno najvrednijim agentima-operativcima, koji su u čak sedam godina brižno gradili špijunsku krinku prosječnog para koji živi od poduzetništva u Sloveniji, a ne službeno deklariranim predstavnicima tajne službe koji rade u veleposlanstvima. Druga je razina politička i strateška. Ruska agentura u Sloveniji razotkrivena je upravo u trenutku kada Rusija vodi obavještajni, hibridni i propagandni rat protiv cijele Europske unije, koja u skladu s međunarodnim pravom i Poveljom UN-a pomaže Ukrajini da se odupre nelegalnoj ruskoj agresiji. Cijela operacija razotkrivanja ruskog špijunskog para provedena je u suradnji s partnerskim zapadnim službama, među kojima je, prema dostupnim informacijama, ponovno ključnu ulogu imao njemački BND, što je u ovom slučaju osobito važno zato što potvrđuje da je Slovenija vratila povjerenje partnerskih službi, ujedno i ključnih saveznica u EU i NATO-u. Drugim riječima, “nesposobna” Sova sada je Sloveniji pod novom vladom osigurala strateški zaokret i povratak među zemlje europske “jezgre”, odakle se Slovenija prije tri godine, dolaskom Janšine vlade, svojevoljno povukla pridruživši se marginaliziranoj Orbánovoj Mađarskoj. Uspjehom svojih obavještajaca Slovenija se postupno rješava balasta “rusofilne” članice EU, što je bilo obilježje svih lijevih vlada u Sloveniji protekla dva desetljeća, a to, dakako, skreće dodatnu pozornost na suprotne tendencije u Hrvatskoj, o kojima svjedoče nevjerojatne izjave predsjednika Milanovića, koje se savršeno uklapaju u propagandni narativ Kremlja.