Vahid: Nemam medalju, ali publika zna da sam ja bio prvak
Željko Sopić ili Sergej Jakirović, tko će biti 22. trener koji će postati prvak u Hrvatskoj ligi od njezina osnivanja 1992. godine? Odgovor na to pitanje dobit ćemo najvjerojatnije tek za mjesec dana, kada se spusti zastor na jednu od najdramatičnijih sezona našega ligaškoga natjecanja.
Onaj tko od spomenute dvojice osvoji titulu – osladit će se svojim prvim trenerskim trofejem u Hrvatskoj. Istina, Sergej Jakirović već ima jedan naslov prvaka, u BiH s mostarskim Zrinjskim, dok Sopiću ni u jednom prvoligaškom klubu prije Gorice nije bio omogućen takav kontinuitet da bi se uopće borio za titulu. Njegov najznačajniji trenerski doseg bilo je spašavanje Goričina prvoligaškoga statusa u prošloj sezoni, što se smatra jednim od najvećih spasilačkih pothvata u povijesti nacionalnoga prvenstva u Hrvatskoj. Taj mu je uspjeh i otvorio vrata Rijeke, na čemu može zahvaliti i svome suparniku Jakiroviću, koji je jednoga ljetnoga dana na plažu otišao kao trener Rijeke, a s nje se vratio kao trener Dinama.
Šestorica izbornika
A tko su sve treneri koji su do sada osvajali Hrvatsku ligu i kakve su ih sudbine pratile? Evo, za početak među njima su čak šestorica bivših hrvatskih i jedan, još uvijek aktualni, slovenski izbornik: Poklepović, Blažević, Kranjčar, Barić, Štimac, Čačić i Kek.
Na tom popisu ne nalazi se ime trenerskoga rekordera Hrvatske lige Zorana Mamića, jedinoga stručnjaka koji je čak četiri puta bio prvak, naravno s Dinamom, te jedinoga koji je HNL osvojio bez ijednoga poraza: u sezoni 2014./2015. Mamić je imao učinak: 26 pobjeda, 10 remija i nula poraza! Bio bi Mamić prvak i peti put da ga u ožujku 2021. godine nije zaustavio pravosudni proces pa je kormilo Dinamova broda bio prisiljen prepustiti Damiru Krznaru.
Trenerska posebnost Hrvatske lige još uvijek je pokojni Zlatko Kranjčar, jedini trener koji u Hrvatskoj bio prvak s dva kluba, Dinamom (1996., 1998.) i Zagrebom (2002.). Cico je bio prvi trener koji je šampionsko žezlo bio preoteo Hajduku i Dinamu, potom je to nakon desetljeća i pol ponovio Kek, a sada je na dobrome putu da to uspije i Sopić.
U proljeće 2018. osjetio sam gorčinu jer nisam dobio medalju iako sam matematički bio prvak s Dinamom, kazao je Nikola Jurčević
Zanimljivo, u Hrvatskoj ligi postoji i specifična trenerska kategorija – prvak bez medalje. Ona je, naravno, vezana za Dinamo, u kojemu su najprije Vahid Halilhodžić 2011. godine, a potom i Nikola Jurčević 2018. godine matematički bili osigurali titule, ali su bili smijenjeni prije kraja prvenstva pa stoga i nemaju medalje. Umjesto Vahe dobio ju je njegov pomoćnik Marijo Tot, a 2018. godine umjesto Jurčevića preuzeo ju je bio novoustoličeni Nenad Bjelica. Obojica smijenjenih trenera potvrdila su nam da su ostala bez medalja.
– U to vrijeme osjetio sam gorčinu zbog toga, jer bi mi ta medalja dala zadovoljštinu za osvojenu titulu. Tada sam smatrao da sam nekorektno zakinut, no očito je to bila stvar protokola – da medalju dobije trener koji je u trenutku odigravanja posljednjeg kola vodio momčad. Danas više nemam problem s tim, prošlo je dosta godina i više mi zaista nije važno – kazao nam je uvijek korektni Nikola Jurčević.
Vahid Halilhodžić također ne pati za medaljom. Kaže kako se ionako zna da je naslov prvaka iz 2011. godine njegov.
– Bilo bi mi normalno da su mi tada dodijelili medalju, ipak sam ja bio trener koji je Dinamu osigurao titulu i u mojoj glavi tako će zauvijek biti. Međutim, iako nisam službeno dobio odličje, meni je važnije da Dinamovi navijači i igrači – od kojih mi se neki povremeno i jave – znaju da sam ja osvojio taj naslov. Oni to nisu zaboravili i meni je to najveća satisfakcija – kazao nam je Halilhodžić.
Smjene Vulića i Bake
U dva navrata slični slučajevi zbili su se i u Hajduku. Naime, u sezoni 2003./2004. splitski je klub smijenio tadašnjega šefa struke Zorana Vulića tri kola prije kraja prvenstva – iako je Hajduk bio nadomak tituli, no nije ju bio matematički osigurao – te momčad predao u ruke Petru Nadovezi. On je titulu osvojio u posljednjem kolu pobjedom nad Varteksom na Poljudu.
U sljedećoj sezoni Hajdukov trener Blaž Slišković bio je smijenjen osam kola prije kraja prvenstva iako je također bio na putu prema naslovu. Sezonu je tako kao prvak okončao Igor Štimac.
Dinamo je pak bio prepoznatljiv po smjenama trenera netom nakon osvojenih titula: 1996. to je iskusio Cico Kranjčar, 1999. Lončarević je bio smijenjen zbog dolaska Ardilesa, a Kruno Jurčić 2010. godine klupu je – voljom klupskoga vodstva – prepustio Zajecu. Zvonimir Soldo je pak 2008. godine sam dao ostavku nakon osvajanja titule, a Otto Barić je 1997. osvojio titulu i prihvatio ponudu Fenerbahçea.
Svi treneri koji su osvojili Hrvatsku ligu: 4 – Mamić, 3 – Kranjčar, Jurčić, 2 – Katalinić, Blažević, Bjelica, Čačić, 1 – Poklepović, Barić, Lončarević, Vlak, Vulić, Nadoveza, Štimac, Kuže, Ivanković, Soldo, Tot, Kek, Krznar, Bišćan.
Kako bez velikih talenata nema medaljaškog potencijala, tako i bez vrhunskih trenera nema velikih uspjeha. Posljednjih godina na najbolji način to dokazuju dvostruka svjetska i najnovija europska prvakinja Barbara Matić i njezin trener Vladimir Preradović.
A za ovog splitskog stručnjaka jedan kolega iz drugog borilačkog sporta (Toni Tomas) kazao je da je veliki znalac svog sporta. Uostalom, da nije, ne bi se danas zvao mentorom istinske hrvatske sportske velikanke.
– Ove Barbarine medalje su ostvarenje mog dječačkog sna. U svojim počecima sanjao sam velike medalje koje nisam dohvatio kao natjecatelj, ali sam ih dosanjao kao trener. Ovo je naša priča koja traje preko 20 godina i na koju sam iznimno ponosan, ali i zahvalan klubu, ocu Slobodanu, bratu Slavku i djevojci Ivani koja mi sva ova odsustva tolerira – kazao nam je Vladimir odgovorivši i na pitanje kada je prvi put (pred)osjetio da je Barbara materijal za velike stvari.
– Kada je bila posljednja godina mlađekadetskog uzrasta i kad smo se vratili s jednih priprema u Zagrebu u kojem smo još to jutro imali jak trening, a prije toga i dva dana po dva treninga. U Split smo došli oko 19 sati, a ona je već u 20.30 samoinicijativno došla na trening. To je bio trenutak u kojem sam shvatio da ima šampionsku glad.
S obzirom na to da je riječ o relaciji muški trener – sportašica, koliko taj stručnjak mora imati dobre senzore za sva stanja svoje štićenice?
– Prije svega treba biti dobra kemija, mora se razviti obostrano povjerenje. Natjecatelj mora vjerovati treneru i mora raditi ono što mu se kaže. U tom smislu s Barbarom nije bilo lako. Nije da slijepo sluša i voli znati zašto se nešto radi. Ona ima svoj stav, jak je karakter i mora osjetiti da joj nešto koristi. I zato ja, recimo, za uvođenje neke nove tehnike pričekam da se za to stvori klima, da bude pravi trenutak.
A o tom odnosu pričali smo, dakako, i sa samom sportašicom koju smo pitali može li sebe zamisliti u radu s nekim drugim trenerom.
– Teško. Kada je u pitanju trening, ja sam posebnog karaktera tako da drugi treneri možda i ne bi mogli sa mnom, a ne ja s njima.
U kojem to smislu nije lako raditi s Barbarom?
– Neki će reći da ja volim biti u pravu oko svega. Bez obzira na to tko bio ispred mene, ja volim reći što mislim. S Vladom sam odmalena pa smo se naviknuli jedan na drugoga.
Pruža li Barbara otpor trenerovim idejama, recimo, oko uvođenja novih tehnika ili u pripremama za natjecanja?
– Oko plana i programa priprema se ne miješam, ali po pitanju tehnika volim kazati svoje mišljenje. Ja probam to što trener kaže, ali ako ne ide, ponudim svoj način. Inače, nas dvoje nikad se nismo ozbiljnije posvađali.
Zar nije bilo ni burnijih rasprava oko nekih situacija?
– Možda je i bilo, u 20 godina ih mora biti, no nisu bile takve da ih pamtim.
S obzirom na tako dug zajednički staž i česta putovanja, Vladimir ističe da je Barbari bio i u funkciji drugog oca. A to je posebno bilo važno u njezinim tinejdžerskim godinama.
– Vlado je prošao sve moje faze. A kako smo mi, da tako kažem, ženski klub, on se naviknuo na nas. Uostalom, sad smo odrasli ljudi i sad smo, zapravo, prijatelji.
Iz svih ovih odgovora vidi se da je temelj njihovih uspjeha u zajedništvu i povjerenju. I zato je Barbara podesila svoj sluh na frekvenciju trenerova glasa.
– Ma kako god bilo bučno u dvorani, ja njega za vrijeme borbe stvarno dobro čujem a da ga ne moram pri tome ni vidjeti.
Kad smo već došli na temu nastupa, raspitivali smo se i za rituale, a čini se da ih više ima trener nego sportašica.
– Barbara ih ima sve manje, a ja imam svoje standardne. Recimo, na dan njezine borbe ja ne doručkujem. Zapravo, ne jedem ništa sve do pauze za finalni blok. Ne mogu si oko toga pomoći. Barbara se već smije, a i ja znam da mi to ne pomaže, ali je to jače od mene. No to me smiruje. Baš kao još jedno praznovjerje, a to je da, kada idemo u borbu, ne smijem stati na nikakvu vidljivu crtu.
Riješila sam se svojih demona
Podsjeća nas to na Gorana Ivaniševića i njegova wimbledonska praznovjerja s parkingom i toaletom. Srećom, Barbara se, kaže, tih stvari riješila.
– Ja sam dugi niz godina, od kadetskih dana pa sve do Olimpijskih igara u Tokiju, imala jednu posebnu trenirku. Možete zamisliti koja je to bila drama ako bih je zaboravila. Jednom sam plakala mami i krivila nju što je nisam ponijela. Sada imam drugu trenirku koju nosim na zagrijavanje, ali ne bih dizala paniku da je zaboravim. Ne bi bio smak svijeta. Ja u šali volim reći da sam se odmaknula od tih demona jer sam na te stvari nepotrebno trošila energiju. Štoviše, sada čak i volim kada mi se dogodi nešto novo, kada zaboravim neku stvar koja mi nešto znači.
U razgovoru za prilog koji je trebalo napraviti za Međunarodni olimpijski odbor kao najavu nastupa na Igrama u Parizu Barbara je kazala da i dalje sanja olimpijsko zlato.
– U Riju sam bila prezelena, u Tokiju sam bila nadomak medalje pa se nadam da će mi to iskustvo pomoći da u Pariz odem s manje stresa. Da, voljela bih upotpuniti svoju kolekciju zlata, no čak i ako ne osvojim medalju, vjerujem da imam razloga biti ponosna na svoju karijeru.
S obzirom na to da joj je 29 godina, priupitali smo ju može li se zamisliti još jedan olimpijski ciklus?
– Zašto ne? Malo ću stati, odmoriti se od svega i vidjeti nedostaje li mi džudo, bih li htjela još.
A je li moguće da Barbara osvoji olimpijsko zlato i da u obraćanju hrvatskim medijima kaže da je to bilo to i da kao diplomirana elektrotehničarka izlazi na tržište rada?
– Nije isključeno ni to. Ja sam već prošle godine rekla da kada budem imala sva tri zlata – svjetsko, europsko i olimpijsko – da će to biti to kazala je Barbara.