Praznik rada rođen je u Chicagu
Praznik rada, koji bi možda pravilnije bilo zvati Praznikom radnika, svoje korijene vuče iz nehumanih uvjeta u kojima su radnici bili prisiljeni raditi krajem 18. i tijekom 19. stoljeća. Izravni povod za obilježavanje Prvog svibnja bili su radnički nemiri u Chicagu, no njima su prethodila desetljeća borbe za bolje uvjete na radnim mjestima. No, prve ideje o ograničavanju radnog tjedna na 40 sati pojavile su se početkom 19. stoljeća u Velikoj Britaniji. U to doba galopirajuće industrijalizacije šestodnevni radni tjedni s radnim danima od 10 do 16 sati bili su norma, a dječji rad bio je uobičajen. Središnja ideja o boljim uvjetima za radnike bila je iskazana u poruci kojom se pozivalo na “osam sati rada, osam sati rekreacije, osam sati odmora”. Niz pokreta, političkih stranaka, sindikata, kako nacionalnih tako i međunarodnih, zalagao se za poboljšanje uvjeta i iako je ponegdje bilo rijetkih pojedinačnih uspjeha, poslodavci su i dalje uvelike izrabljivali radnike lošim uvjetima i niskim plaćama.
Štrajkovi i pokreti za bolje uvjete bili su česti, a prekretnica koja je dovela do obilježavanja Praznika rada dogodila se početkom svibnja 1886. u Chicagu koji je nakon Američkog građanskog rata postao tada najveće industrijsko središte SAD-a. Radnici su posvuda bili bezdušno iskorištavani, nadnice su bile niske, a višesatni dnevni rad, od 12, čak i 18 sati za odrasle pa i djecu, iscrpljivao je ljude. Tijekom šestodnevnog radnog tjedna, američki radnici su radili u prosjeku nešto više od 60 sati.
Radnici su se u mnogo navrata pokušavali izboriti za bolje uvjete rada, no poslodavci su sprečavali sindikaliziranje na sve moguće načine: dijeljenjem otkaza, zabranama dolaska na posao, sastavljanjem crnih lista, angažiranjem štrajkolomaca, infiltriranjem špijuna među radnike, zapošljavanjem privatnih policijskih snaga, izazivanjem etničkih tenzija među radnicima kako bi se razbilo njihovo jedinstvo, i drugima. U stvaranju proturadničkog sentimenta
“Krvavi Prvi maj” imala je i Hrvatska: 1. svibnja 1920. godine u Puli je ubijeno sedam, a ranjeno 126 radnika
veliku ulogu su igrali i utjecajni američki mediji koji su podržavali interese poslodavaca, a na drugoj strani stajao je imigrantski i radnički tisak.
Krajem 1881. u Pittsburghu je osnovan savez sindikata koji je na svojem sastanku u listopadu 1884. donio jednoglasnu odluku da 1. svibnja 1886. osmosatno radno vrijeme mora postati standard. Kako se približavao taj dan, američki sindikati su se pripremali za opći štrajk kao podršku osmosatnom radnom danu.
U subotu 1. svibnja 1886. diljem Sjedinjenih Američkih Država počeo je opći štrajk. Procjene broja štrajkaša kreću se između 300 i 500 tisuća, od čega ih je u središtu zbivanja – Chicagu – bilo njih između 30 i 40 tisuća. Višednevni štrajk prolazio je mirno jer su se glavni sindikati protivili nasilju, no preokret je stigao 3. svibnja u tvornici kompanije McCormick Harvesting Machine. U tvornici su radili većinom irski imigranti koji su se već i prije sukobljavali s privatnim osiguranjem tvrtke Pinkerton koje je angažirao vlasnik tvornice.
Toga dana, nakon što je sirena označila kraj radnog vremena, dio radnika navalio je na vrata tvornice kako bi se obračunali sa štrajkolomcima. Policija koja je štitila štrajkolomce zapucala je po radnicima, usprkos pozivima za smirivanje situacije, i u metežu su poginula dvojica radnika. Ljutiti zbog policijskog nasilja, lokalni anarhisti još su iste večeri otisnuli i podijelili letke kojima su pozvali na prosvjed idućeg dana na trgu Haymarket.
Skup je počeo mirno u večernjim satima 4. svibnja i gotovo do samog kraja nije bilo nikakvog nasilja. Govornici su održali svoje govore dok je velik broj policajaca nadgledao skup iz blizine. Pred sam kraj prosvjeda, oko 22.30, policija je naredila razlaz, a pred nadolazeće policijske snage iz gomile je bačena bomba kućne izrade koja je eksplodirala i ubila sedmero policajaca.
Nakon eksplozije došlo je do pucnjave između policije i prosvjednika, no razlikuju se tvrdnje o tome tko je prvi počeo pucati i je li pucnjava iz prosvjedničkih redova bila usmjerena na policiju. Prema nekim povijesnim izvorima, policija je zapucala na prosvjednike u bijegu i tom prigodom usmrtila njih četvero, a ranjeno je sedamdesetak ljudi. Broj ranjenih policajaca bio je manji, a postoje izjave da je policija u metežu i mraku dobrim dijelom pucala sama na sebe. Trg na kojem se održavao prosvjed ispražnjen je u pet minuta i na njemu su ostali samo ozlijeđeni i poginuli.
Nasilje na prosvjedu poslužilo je idućih tjedana kao opravdanje policiji za snažan pritisak na radnike, sindikate, radničke, socijalističke i anarhističke pokrete. Zaredale su se racije u domovima i prostorijama osumnjičenih anarhista, a policija je uništavala i sastajališta i urede radničkih aktivista. Radnički i drugi sindikati ogradili su se od anarhista, a mnogi radnici istovremeno su vjerovali da su za nasilje krivi Pinkertonovi štrajkolomci koji su se često infiltrirali u radničke pokrete i nerijetko nasilno sprečavali štrajkove. U takvim izrazito antagonističkim uvjetima uhićeno je osam anarhista i tijekom ljeta 1886. održano je suđenje zbog pogibije policajaca.
Suđenje je započelo 21. lipnja 1886. i trajalo do 11. kolovoza. Provedeno je u ozračju značajne pristranosti javnosti i medija prema optuženicima. Tisak je pokrenuo intenzivnu kampanju zastrašivanja javnosti. U članku iz 4. svibnja, nazvanom “Crvena ruka anarhije”, New York Times opisao je incident kao “krvavi plod” “zlikovačkog učenja anarhista”. Chicago Times opisao je optužene kao “zmijske agitatore za pobunu, pljačku, palež i ubojstvo”; drugi su ih opisali kao “krvave zvjerke”, “crvene rufijane”, “dinamarhiste”, “krvava čudovišta”, “kukavice”, “prokletnike”, “lopove”, “atentatore” i “zlikovce”. Novinar George Frederic Parsons napisao je članak za The Atlantic Monthly u kojem je identificirao strahove Amerikanaca srednje klase u vezi s radničkim radikalizmom i ustvrdio da su radnici sami krivi za svoje nevolje.
Sudac Gary, koji je predsjedao suđenjem, iskazao je otvoreno neprijateljstvo prema optuženicima i dosljedno donosio odluke u korist tužiteljstva. Odbijen je prijedlog da se optuženima sudi odvojeno. Odabir porote bio je izuzetno težak, s gotovo tisuću prijavljenih ljudi, a isključeni su svi članovi sindikata i svi koji su izrazili simpatije prema socijalizmu. Na kraju je okupljena porota od 12 članova, od kojih je većina priznala predrasude prema optuženicima. Unatoč njihovu priznanju pristranosti protiv optuženih, sudac Gary odbio je raspustiti porotu te nastavio sa suđenjem. Tužiteljstvo, koje je vodio Julius Grinnell, ustvrdilo je da su, budući da optuženici nisu aktivno obeshrabrili osobu koja je bacila bombu, oni stoga bili podjednako odgovorni kao zavjerenici. Porota je saslušala svjedočenje 118 ljudi, uključujući 54 pripadnika policijske uprave u Chicagu i optužene Fieldena, Schwaba, Spiesa i Parsonsa.
Od optužene osmorice sedam ih je osuđeno na smrt vješanjem. Presuda je izazvala ogorčene reakcije iz radničkih pokreta u SAD-u i ostatku svijeta, a na sudski proces ubrzo se počelo gledati kao na farsu. Glavni policijski istražitelj dobio je otkaz jer je navodno krivotvorio dokaze, no u službu je ipak vraćen nekoliko godina poslije. Dvojicu osuđenih pomilovao je guverner države Illinois pretvorivši njihove smrtne kazne u doživotne robije. Jedan od preostale petorice izvršio je samoubojstvo dan prije izvršenja kazne.
Četvorica optuženika – Engel, Fischer, Parsons i Spies – izvedeni su na vješala u bijelim haljinama i kapuljačama. Pjevali su Marseljezu, tada himnu međunarodnog revolucionarnog pokreta. Članovi obitelji, uključujući Lucy Parsons, koja ih je pokušala vidjeti posljednji put, uhićeni su i pretraženi za bombe (nijedna nije pronađena). Prema svjedocima, u trenucima prije nego što su osuđenici obješeni, Spies je uzviknuo: “Doći će vrijeme kada će naša šutnja biti moćnija od glasova koje danas davite”. U posljednjim su riječima Engel i Fischer glasno viknuli: “Hura za anarhizam!” Parsons je tada zatražio govor, ali bio je prekinut kad je došao znak da otvori vrata podnožja. Svjedoci su izvijestili da osuđeni muškarci nisu umrli odmah kad su pali, već su se sporo zadavili, prizor zbog kojeg su gledatelji bili vidno potreseni.
Borba za osmosatni radni dan nastavljena je. Iduće godine na sastanku Američkog saveza za rad (AFL, American Federation of Labor) donesena je odluka da će radnici 1. svibnja 1890. pokrenuti opći štrajk ponovno tražeći skraćivanje radnog dana na osam sati. Predsjednik AFL-a je 1889. poslao pismo na prvi kongres Druge internacionale, međunarodnog saveza socijalističkih i radničkih stranaka i pokreta. (Druga internacionala stoji i iza obilježavanja 8. ožujka kao međunarodnog Dana žena.) Druga internacionala reagirala je pozivom na veliki međunarodni prosvjed koji je, po uzoru na američki plan o štrajku, trebao biti održan 1. svibnja 1890. Uz borbu za radnička prava, trebao je poslužiti kao obilježavanje godišnjice pogibije radnika i štrajkača u Chicagu.
Tijekom godina je 1. svibnja polako prerastao u Praznik rada i postupno su ga u svoje kalendare preuzele brojne države. Međunarodni praznik rada je državni praznik u više od 80 zemalja svijeta. No napredak u borbi za radnička prava išao je vrlo polako, a traje i danas. Za bitnije promjene trebalo je čekati kraj Prvog svjetskog rata. Tek u poraću počele su prve prave promjene, a Španjolska je postala prva država koja je 1919. uvela osmosatni radni dan za sve vrste poslova na teritoriju cijele države. Borba za osmosatni radni dan našla se među osnovama programa Međunarodne organizacije rada (ILO, International Labour Organisation) koja svoje korijene vuče iz Lige naroda dogovorene Versailleskim ugovorima 1919. godine.
Zanimljivo je da se zapravo Prvi maj, kao dan onih koji su poginuli boreći se, među ostalim, za osmosatno radno vrijeme, počeo tradicionalno obilježavati u Meksiku, gdje su u slavu anarhista Chicaga, organizirane velike fešte. U Sjedinjenim Državama ova proslava nikada nije naišla na plodno tlo pa ne čudi što su neki američki sindikalisti u drugoj polovici prošlog stoljeća odlazili u Meksiko da bi vidjeli kako se slavi Praznik rada. Vraćajući se, izjavljivali su da su posramljeni američkim ignoriranjem ovoga dana.
Sjedinjene Američke Države, paradoksalno, ne obilježavaju događaj iz Chicaga, nego proslavljaju Praznik rada prvog ponedjeljka u rujnu. Neki vjeruju da je razlog tome izbjegavanje obilježavanja nereda koji su se dogodili 1886. godine. Drugima je bliža teorija da SAD nastoji izbjeći praznik koji se u SAD-u povezivao s komunizmom, bu
dući da se Prvi svibnja već od Oktobarske revolucije slavio i u tadašnjem SSSR-u. Naime, u 20. stoljeću Međunarodni praznik rada je službeno prihvaćen od Sovjetskog Saveza, da bi se potom proširio po komunističkim zemljama: postao je žarištem demonstracija raznih komunističkih, socijalističkih i anarhističkih skupina. To je, prema mnogim tumačenjima, ključni razlog zašto Amerikanci ignoriraju Međunarodni praznik rada, već kao Dan rada slave prvi ponedjeljak u rujnu.
Iako se Međunarodni praznik rada obilježava u brojnim državama svijeta 1. svibnja, postoje različitosti. Naime, u Velikoj Britaniji i Irskoj ovaj državni praznik nije određen na 1. svibnja, nego se obilježava prvog ponedjeljka u svibnju. Kanada, Australija, Novi Zeland i Nizozemska također slave Praznik rada, ali na različite datume, povezane s tim kako je praznik nastao u tim zemljama.
Tijekom doba hladnog rata, proslave Praznika rada su se često sastojale od velikih vojnih parada s najnovijim oružjem koje je bilo izloženo, kao i proslava običnih ljudi u znak podrške vladi. Na taj način, ostavio je gorak okus mnogim stanovnicima ovih država, koji su potisnuli istinski značaj dana kojim se svjetska zajednica zalaže za izuzetno važna prava radnika, o kojima se i 138 godina nakon nemilih događaja u Chicagu i dalje treba zalagati u mnogim dijelovima svijeta.
U spomen na krvoproliće u Chicagu, na Prvom kongresu Druge internacionale 1889. godine odlučeno je da će se 1. svibnja svake godine održavati radnički prosvjedi. Već od sljedeće 1890. godine taj datum postaje međunarodnim danom opće solidarnosti radništva. I u Hrvatskoj praznik rada počeo se slaviti 1890. godine: hrvatski radnici istaknuli su zahtjeve u znaku tri osmice, održavajući niz štrajkova i skupova. Zapisano je da su govornici isticali misao: “Mi smo za rad, ali hoćemo živjeti kao ljudi.”
No, svoj “krvavi Prvi maj” imala je i Hrvatska; 1. svibnja 1920. godine u Puli je ubijeno sedam, a ranjeno 126 radnika. Tada je radničke demonstracije, koje su krenule od ranog jutra, pokušala prekinuti vojska. Kada su im se prosvjednici suprotstavili, vojnici su počeli pucati po radnicima. Istog je dana u znak prosvjeda zbog pokolja u Puli u čitavoj Istri započeo generalni štrajk.
Nakon Drugog svjetskog rata obilježavanje Prvog maja u Jugoslaviji dobilo je drukčiji karakter. Umjesto prosvjeda u organizaciji sindikata i ljevičarskih organizacija, Prvi maj postao je državni praznik kojim su se slavila radnička prava. U čast Prvom maju organizirane su veličanstvene parade, u kojima je povremeno sudjelovala i vojska.
Začeci prvomajske proslave kakvu poznajemo danas datiraju iz 60-ih godina prošlog stoljeća. Tada se ustalio i institut prvomajskog uranka: večer prije palila bi se logorska vatra oko koje su se građani počeli okupljati od ranih jutarnjih sati. Fokus s parada na roštiljanje u prirodi sasvim je prebačen 70-ih godina prošlog stoljeća. Postalo je tada popularno na livadu gdje se okreće janje ili peku ćevapi dovesti i automobil, otvoriti sva vrata i raspaliti muziku.
Spajanje praznika s vikendima često je radnicima omogućavalo da im se prvomajska proslava pretvori u pravi mali godišnji odmor. Razvila se tako i tradicija sindikalnih prvomajskih putovanja, ali i obiteljskih šoping-izleta, gdje je kao najpopularnija destinacija slovio Trst. Svi ti običaji naprasno su nestali u ratnim devedesetim godinama, kada nikome nije bilo do slavlja. Prvosvibanjske proslave opet su se vratile “u modu” krajem devedesetih, ali očuvani su uglavnom hedonistički običaji ustaljeni u Jugoslaviji dok je radnička borba, dobrim dijelom i zbog jalovih sindikata, pala u drugi plan.