Nakon potresa mozga nisam prepoznao obitelj
Igrao sam na Novom Zelandu i u Škotskoj, ali nema tu novca, nagrada su putovanja
Finalnim utakmicama za prvenstvo i kup Hrvatske završila je ragbi sezona. U oba finala igrali su Mladost i Sinj. Prvenstvo su osvojili mladostaši, a kup Sinjani. Nik Jurišić, dugogodišnji kapetan Mladosti i jedan od naših najboljih ragbijaša svih vremena, odmah kaže: – Kada bih sto puta birao, uvijek bih radije izabrao da osvojimo prvenstvo nego kup. Osvojiti kup, to je kao da se natječeš za Miss Hrvatske, a osvojiš lentu Miss simpatičnosti. Prvenstvo je ono što se broji, što ostaje zauvijek zapisano u sportske knjige. Uostalom, u finalu kupa nismo bili ni kompletni, nedostajalo je nekoliko bitnih igrača, među njima i ja. Što se tiče prvenstva, napokon smo se skupili, bili smo svi na broju, dečki su uspjeli uskladiti poslovne, fakultetske, obiteljske obveze i dali smo sve od sebe. Nije lako baviti se amaterskim sportom, pogotovo u Zagrebu, gdje gubite dosta vremena na vožnju s posla ili fakulteta ili iz škole na treninge. Evo, mene nije bilo na treninzima četiri dana uoči finala, a trener i igrač sam! Bio sam na poslovnom putu i program treninga složio momcima, da odrade sve bez mene – rekao je Nik.
Mladosti je to drugi naslov prvaka Hrvatske. Prvi su osvojili 2019.
– Igrao sam valjda deset finala i često nam se događalo isto što se sad dogodilo Sinju: bili su prvi nakon prvog kruga, imali prednost domaćeg terena i onda pokleknuli u finalu. Stasali smo, rekao sam momcima da ćemo biti prvaci ako se uspijemo skupiti na proljeće.
Veteran Jurišić (36) posebno je pohvalio mlade igrače.
– Ubacio sam ih u vatru i odlično su odigrali i Ukrajinac Basiuk i pogotovo Crnobrnja, koji je postigao dva pogotka, a nedavno je napunio 17 godina. Prije utakmice dečkima sam rekao da sam deset puta prošao finala i, kad si najsigurniji da ćeš pobijediti, dobiješ po bradi. Najgore je unaprijed upisati pobjedu. Strateški smo dobro odigrali, nismo komplicirali, igrali smo jednostavno, radili neke neprisiljene pogreške, imali problema u autu, ali kad smo zabili drugi pogodak, znao sam da se lomi utakmica. Premija za naslov? Pivo na benzinskoj, pjesma u busu, veterani su nas dočekali u klubu pa smo malo proslavili – rekao je Nik.
Zašto baš ragbi?
– Slučajno. Trenirao sam sve moguće sportove. Možda sam se najviše zadržavao u košarci i nogometu. Košarku sam trenirao u ondašnjem Zrinjevcu, a nogomet u Zagrebu, u Veslačkoj gdje je danas Zagrebello. Na ragbi me odvelo društvo iz škole. Jednom prilikom jedan od trenera Mladosti došao je u školu, odradio pokazani sat. Prvo se javilo nas nekoliko iz razreda, pa još nekoliko iz škole i na kraju još nekoliko iz kvarta. Mogao sam se zadržati u nogometu i košarci gdje sigurno ima puno više novca, ali ne, ja izaberem ragbi gdje se ne može zaraditi ni za kavu. Roditeljima je u ono vrijeme bilo samo bitno da nisam na ulici. Njima je bilo svejedno koji sport treniram. Kada sam rekao mami da idem na ragbi, vjerujem da nije imala pojam o čemu je riječ, ali je odobrila jer se radilo o sportu. Kojem? Ona to sigurno nije znala...
Ragbi je jedan od najtežih sportova za trenirati?
– To je sport u kojem moraš trenirati ako ga želiš igrati. Ako ne treniraš svaki dan, postoji velika mogućnost ozljede. Treniram ragbi od desete godine, dakle treniram ga već 26 godina. Kako su izgledali ti prvi treninzi? – U početku je bilo zanimljivo nadmetati se s prijateljima iz razreda tko je brži i jači. U početku je to više sličilo hrvanju nego ragbiju. Bilo nam je zanimljivo trenirati po blatu, kiši, snijegu. I treneri su u to vrijeme bili drugačiji nego u ostalim sportovima. U ragbiju su bili treneri strogog kova, s fućkaljkom u ustima. Bili su spori, ali zabavni. Nikad nisam imao problema s trenerima.
Puno puta se nisam slagao s odlukama trenera, ali nije mi padalo na pamet da im se suprotstavim ili da im rušim autoritet. Trenera se uvijek slušalo, kao u vojsci kad slušaš nadređenoga. Bio sam najmlađi u ekipi, ali brzo sam se uklopio. Moram reći da sam izvan ragbija bio prilično nestašan. Stalno sam izvodio neke šale, stalno smo se penjali po drveću, opasno živjeli, ali kada bih došao na trening, bio sam miran kao bubica.
Za seniore ste zaigrali sa 16 godina, 2004. godine?
– Bio sam kao klinac fizički jak i brzo sam izborio mjesto u postavi. U to vrijeme trenirali smo na krivi način. Puno vremena provodili smo u teretani, dizali nepotrebno to “željezo”. Mislili smo da je tajna u jakim mišićima. Ali nije tako.
Što vas je toliko dugo zadržalo u ragbiju?
– Dobro pitanje na koje ne znam odgovor. Znao sam da tu nema novca. Oduvijek sam sanjao da ću igrati u francuskoj ligi koja je među najjačima na svijetu, da ću tamo zaraditi veliki novac. Pružila se prilika da u trećem razredu srednje škole odem u kamp Toulousea. U to vrijeme to je bio najjači europski klub. To je kao da me u nogometu zvala Barcelona, Real ili Bayern. Nažalost, zbog škole nisam otišao. Poslije je prošla baba s kolačima i više nisam dobio takvu priliku. Da se razumijemo, u nekim zemljama od ragbija se može jako lijepo živjeti, u Francuskoj su igrači ragbija plaćeni gotovo kao nogometaši.
Kako su prijatelji u školi reagirali kada ste rekli da trenirate ragbi?
– Većina ih nije znala o čemu je riječ. U to vrijeme nije bilo interneta, na televiziji ragbija nije bilo, u novinama još manje. Čak i neki profesori na fakultetu, i to Kineziološkom, nisu imali pojma što je ragbi. To je prilično zabrinjavajuće. Tako me jedan profesor pitao koliko koštaju palice za ragbi. Odgovorio sam da su jako skupe. Nije shvatio moj sarkazam... Čovječe, on predaje na Kineziološkom fakultetu i ne zna s kojim se rekvizitom igra ragbi. Ja bih se odmah bacio s balkona.
Kako su djevojke reagirale kada ste im rekli da trenirate ragbi?
– Nisam nijednoj ni govorio da treniram ragbi. Ne bi shvatile. U to vrijeme svi su imali jedinstvo mišljenje o ragbiju – to je valjanje po blatu.
Ako ništa drugo, niste morali ulagati svoj novac u ragbi?
– Istina. Od kluba si dobio opremu, trenera i peglaj dok ide... Jedina radost bavljenja ovim sportom bila su putovanja. Zaista sam puno zemalja vidio. Šteta što u Hrvatskoj ima malo klubova, što nemamo nijedan specijalni stadion za ragbi. Djeca, kada shvate koliko puno moraju trenirati, odmah odustanu i odlaze u druge sportove. Za ragbi moraš biti fizički spreman, moraš trenirati svaki dan.
Je li bilo teških ozljeda u ovih 26 godina bavljenja ragbijem?
– Naravno. I očekivano s obzirom na to kakav je sport. Na broj godina koliko ga treniram taj broj ozljeda je zanemariv. Slomio sam obje noge, ruku, kost u stopalu, šavova koliko hoćeš, imao sam slomljene prste na šakama, ramena, s puknutim rebrom sam igrao, operirao koljeno, iščašenja zglobova i ne brojim, a jednom sam imao potres mozga koji je bio takav da sedam dana nisam znao gdje sam, mislio sam da sam na Braču, a tadašnju djevojku i obitelj nisam prepoznao. Ali zapravo sam zadovoljan što se tiče ozljeda!
Ni od jedne se nisam morao dulje oporavljati, da ne igram, recimo, šest mjeseci. Zanimljivo je da, kada pukne noga, ne osjetiš ništa, samo ti utrne taj dio tijela. Ništa ne boli... Mi smo čudna zemlja. Svi se zgražaju kako je ragbi grub sport, a kada Mirko Filipović pogodi suparnika nogom u glavu, onda to nije grubo.
Pamtite li neke utakmice koje ste igrali u nemogućim uvjetima?
– Kako ne. Bilo je utakmica u kojima nisam znao igram li vaterpolo ili ragbi. Znao se dogoditi prolom oblaka, ali nema odgode. Kad se napravi blato, onda se dogodi da i dva tjedna poslije utakmice vadiš blato iz očiju, ušiju. Možeš se tuširati deset puta, ali ne ide. Igranje po snijegu isto je zeznuto jer snijeg jako brzo napravi blato. Snijeg puno jače uništava teren nego kiša. Najveći problem je igrati po vjetru. Kada jako puše, nemoguće je kontrolirati loptu.
Nešto malo godina igrali ste u inozemstvu?
– Da, prvo sam otišao na Novi Zeland gdje sam proveo jednu sezonu. Živio sam u gradu na moru, što mi baš nije odgovaralo. Nisam naučio živjeti uz more. Što se tiče kupanja, ništa od toga. Stalno sam trenirao. Inače, Novi Zeland je mirna, lijepa zemlja, samo što je Bogu iza nogu. Bilo mi je lakše jer na Novom Zelandu živi 150.000 naših ljudi. Živio sam kod suigrača iz reprezentacije Carla Banksa. Uglavnom, svaki radni dan ustajali smo u 5.30, odradili trening u teretani i jurili na posao od 8. Do 16 smo radili, pa brzinski lagani ručak, pa na trening. Igrao sam za tamošnji klub, a radio na plantaži bilja. Zalijevao sam cvijeće, sadio, pakirao ga i ukrašavao za prodaju. Rezao sam staro lišće i grančice, radio u plastenicima sa sto vrsta palmi, bambusa, kaktusa, fikusa. Potom sam otišao u Škotsku gdje sam čak nešto sitno zaradio. Tamo sam otišao s prijateljem koji je tamo ostao, oženio se i ne misli se vraćati. U Škotskoj je ragbi rame uz rame s nogometom. Utakmice su jako posjećene.
Sezona još nije gotova?
– Ne, sada slijedi dio sezone u kojemu igram ragbi sedam. Makarska je ove godine, početkom lipnja, doma
Neki profesori na fakultetu, i to Kineziološkom, nisu imali pojma što je ragbi. Jedan me pitao koliko koštaju palice za ragbi?! Cure su pak znale reći: ‘To je ono valjanje u blatu’
ćin Europskog prvenstva na kojem će igrati 12 najboljih reprezentacija Starog kontinenta. U Makarsku dolaze najbolji svjetski igrači, igrači koji vrijede milijune eura, a mi igramo s amaterima koji poput mene moraju uzimati godišnji kako bi igrali za reprezentaciju. Moram pohvaliti svog poslodavca, radim za tvrtku Julius Meinl koja mi dopušta da svako malo izostanem.
Utvrtki radim kao direktor prodaje. Ragbi 7 prvi je put bio na Olimpijskim igrama u Rio de Janeiru 2016. Sad ćemo u Makarskoj ugostiti Europsko prvenstvo u tom sportu, a brojni igrači nedugo nakon nastupa u Makarskoj otići će na OI u Pariz. Ragbi je prošle godine na Svjetskom prvenstvu oborio rekorde gledanosti i posjećenosti, a ragbi 7 olimpijska je verzija tog sporta, izuzetno atraktivna za gledatelje, i sve je popularnija, ponajviše zahvaljujući Olimpijskim igrama. A u Hrvatskoj zahvaljujući rezultatima reprezentacije.
Velika je razlika između ragbija i ragbija sedam ?
– Uh, ogromna. U ragbiju 7 dinamika je drugačija nego u ragbiju 15 jer igra sedam igrača, i to dvaput po sedam minuta, uz dvije minute stanke u poluvremenu, i svaka ekipa svaki dan odigra po dvije do tri utakmice. Sva tri dana prva će utakmica biti u 10.30 sati, a zadnja u 20 sati. Na istom terenu igra manji broj igrača i mora se puno više trčati, fizički umarati. I hvala Hrvatskom olimpijskom odboru koji nam je omogućio da fizičke pripreme odrađujemo kod Pere Kuterovca, jednog od naših najboljih sportskih kondicijskih trenera, čovjeka koji je s vaterpolskom reprezentacijom napravio čuda. Vjerujem da će uz njega biti dobro fizički spremni za Makarsku. Pripreme?
– Idemo prvo u Malagu, potom u Englesku i na završne pripreme u Makarskoj.
Ciljevi na EP-u?
– Ostati u elitnom razredu, dakle ne smijemo biti plasirani lošije od desetog mjesta. Dva su turnira, prvo u Makarskoj, onda u Hamburgu, kada se zbroje rezultati na ta dva turnira, ne smijemo biti 11. ili 12. jer to znači zbogom elitnom razredu. Nerealno je da smo uopće u elitnom razredu jer nemamo uvjete kao druge reprezentacije. Podrška s tribina?
– Bit će sigurno pune tribine. Doći će i oni koji žele vidjeti svjetske zvijezde ovog sporta. Budući da dolaze velike ragbijaške nacije poput Francuske, Velike Britanije, Irske, tržišta s milijunima ljudi koji prate ragbi, nadamo se da će se njihovi navijači pojaviti u Makarskoj. Sedam dana prije turnira u Makarskoj završnica je Svjetske lige u Madridu, gdje nastupaju Irska, Francuska, Španjolska, Velika Britanija te u ženskoj konkurenciji iste četiri reprezentacije plus Poljska. Zato je teško znati tko će koje igrače dovesti jer u kratkom roku su Svjetska liga, EP i OI. No svi oni imaju velik bazen igrača, po 30 do 35 njih koji podjednako konkuriraju za 12 mjesta na OI-ju. Tako da sigurno znamo da će u Makarskoj biti vrhunska razina ragbija.
Pohvalio se da je prvi hrvatski sportaš koji je koristio tzv. kinesio tape.
– Za to je zaslužna naša fizioterapeutkinja zlatnih ruku Alica Fabijanić. Imao sam 18 godina kada mi je rekla: “Imam nešto novo, daj da probamo”, i to mi zalijepila. Još su bile roze pa su me dečki u svlačionici zafrkavali. Tek kasnije vidio sam da ih koriste i vaterpolisti, a danas se brojni nogometaši obljepljuju tim trakama. Obitelj?
– Supruga, dvoje djece, curica od četiri godine i dečkić od godinu dana. Supruga je antisportaš. Ona je sve kontra od mene, ali shvaća što mi sport znači i podržava me. Slobodno vrijeme?
– Isključivo s djecom. Igranje u parku. Doduše, kada prestanem igrati ragbi, morat ću naći neku novu zanimaciju. Sa suprugom znam često otići na izlete na Sljeme, uglavnom idemo u prirodu.