Prijateljstvo, i što je od njega ostalo? Iznenađuje kako se lako ruše i najsnažniji odnosi

Još jedna velika, i toliko obrađivana tema… Ako krenemo s uobičajenim ponavljanjem o prijateljstvu, prijateljstvo pretpostavlja doseg, najslobodniji odnos, rušenje granica, spontanost, nasuprot oprezu koji određuje međusobne odnose. Kaže se kako je prijateljstvo najuzvišeniji odnos koji međusobno gradimo, a koji nije unaprijed zadan (ljubav ćemo ovaj put, iz pristojnosti, ostaviti po strani). Znači, prijateljstvo pretpostavlja slobodno prepuštanje, naslanjanje na drugoga, mogućnost očitovanja drugom upravo onakvi kakvi jesmo.

Neki (ne rijetki) ne vjeruju u prijateljstvo. Tvrde da se prijateljstvo previše idealizira, da je uglavnom uvjetno i nikada do kraja sigurno i trajno. Opet, postoji široka lepeza “novih prijateljstava” bliže ili dalje od zamišljenih idealnih obrazaca, pa se tumači prigodno i proizvoljno, kako kome odgovara. Na kraju, kaže se da “pravog prijateljstva” nema, i ako ga i ima, rijetko je jer počiva na idealističkim ili redukcionističkim pretpostavkama.

Meša Selimović u “Dervišu i smrti” piše: “Sve je lijepo dok ništa ne tražimo, a prijatelje je opasno iskušavati. Čovjek je vjeran samo sebi.” Da, iznenađuje kako je “prijatelje opasno iskušavati”, kako se lako ruše najsnažniji odnosi, pa i prijateljstva. Koliko god bili stabilni u uobičajenom ritmu, prijateljski odnosi lako postaju krhki, na usputnim, i ne uvijek na teškim preprekama. Dakle, grubo zvuči, ali prijateljstva prelako pucaju.

Rutina, komocija i površnost duboko su urasle u ljude, što se očituje u međuljudskim susretima i odnosima, pa tako i u prijateljstvima. Znajući to, s velikom se mukom odlučujemo tražiti pomoć, pa i od najbližih prijatelja, svjesni kako se odnosi mogu lako urušiti. S druge strane, s pravom smo tužni koliko prijateljstva mogu biti krhka, i zato se nadamo da ćemo izbjeći nuždu “iskušavanja prijateljstva” i da je najbolje “dok ništa ne tražimo”.

Ako moramo biti toliko oprezni, ako ga moramo s toliko strepnje čuvati od raspada, koliko je onda vrijedno i postojano, stvarno to prijateljstvo? P.S.

Katkad, gotovo u šali, pitam ljude oko sebe: “Koliko imate prijatelja?” Iznenade se, petljaju, traže pojašnjenja kao da ne znaju što bi prijateljstvo trebalo značiti. Broj prijatelja koje nude neodređen je… kao da opet sumnjaju u prijateljstvo kao kategoriju koju su nam nekada davno istumačili i za koju smo tada mislili da je usvojena i definirana… a izgleda da nije.

Uglavnom se nadamo da ćemo izbjeći nuždu “iskušavanja prijateljstva” i da je najbolje “dok ništa ne tražimo”. No koliko je onda vrijedno i postojano, stvarno to prijateljstvo ako ga moramo s toliko strepnje čuvati od raspada?

A kakav je to život i civilizacija ako čovjek može biti “vjeran samo sebi?” Iz očaja, možda nam bude lakše, opet čitajmo Selimovića. Jer i danas kao i oduvijek prijateljstvo je nužna potreba pojedinca – samo, htjeli ili ne, jedna je od žrtava civilizacije napretka. Toliko se toga mora činiti da se posvećenost prijateljstvu potiskuje u pozadinu. U međuprostor se pomalo ugurao pojam “prijatelja s posla”, kao kombinacija izvorne potrebe za blizinom i čavrljanja uz piće nakon ureda, petkom popodne. Prečesto se ne stigne dalje ni dublje od komentara tekućih zbivanja na radnom mjestu, općih pitanja koje nameću mediji, kao i rasprava o cijenama i potrošnji. To mogu biti uvodne teme, ali nikako sadržaji izvornih potreba za prijateljstvom. Na nesreću, životna borba dominira i izrečenim i prešućenim temama.

Prijateljstvo je puno više od toga, prijateljstvo je kada šutnja ne predstavlja neugodu, a riječi se ne moraju unaprijed izabirati ili pogoditi očekivanja sugovornika. Ono je sve više slučaj nego normalan slijed međusobnih susreta i komunikacije. Zato je “pravih” prijatelja sve manje i kao da je posvećenost prijateljstvu već znak neuspjeha po suvremenim mjerilima životnih postignuća. Uspješni drukčije shvaćaju prijateljstva, oni su ih već uključili u procese uspjeha – ako nećemo reći istinu, da su za njih prijateljstva već unaprijed žrtvovana.

Kad imamo prijatelja, to se zna na obje strane. Ne treba česte potvrde ili “obnavljanja zavjeta”. Žrtvovanje za prijatelje tada nije patetično ni javno obznanjeno, samozatajnost ga čuva od vanjske ljubomore – nije nužno prijateljstvo glasno slaviti jer proizvodi ljubomoru kod onih koji su prikraćeni. Paradoksalno je da su upravo vanjska zavist i ljubomora potvrde prijateljstva, kao da čvrstinom spremaju urotu protiv okolnih, uglavnom minornih promatrača. To samo potvrđuje koliko je duboka potreba za prijateljstvom.

Završit ću citatom koji u središte pogađa prijateljstvo, a dio je već spomenutog romana Meše Selimovića: ”Pročitao sam i znam što me čeka. Ali shvati me, dobri čovječe! Zar bi tražio da ubijem oca ili brata? A on mi je više od njih. Više mi je od sebe samog. Držim se za njega, kao za kotvu. Bez tog čovjeka svijet bi mi bio tamna špilja. On mi je sve što imam, i ne dam ga. Učinite od mene štogod hoćete, neću ga izdati, jer neću da utulim posljednju svijetlu zraku u sebi. Stradaću, ali ga ne dam.”