Richard Gadd: Može li muškarac biti žrtva emocionalnog i seksualnog uznemiravanja i silovanja?

Dvadeset i koja mu je godina, pokušava se probiti kao stand up komičar, ali mu baš i ne ide. Živi kod majke svoje bivše cure. Izdržava se radeći kao šanker u kvartovskom pabu. I tako jednoga dana u lokal naiđe sredovječna žena, fizički neugledna. Ljubazno bi bilo reći da je debeljuškasta, bliže istini bilo bi da je pretila, a sve drugo ne bi bilo ni lijepo ni korektno. I čim je naručila čaj, ona kaže da nema uza se novca. Šanker joj se smiluje, ili se možda smiluje sebi i potrebi da ne bude gad u vlastitim očima, pa kaže neka čaj bude na njegov račun. I tu započinje strašna i uznemirujuća priča, koja je praćena tim zapravo ne sasvim objašnjivim efektom potpune i gotovo opsesivne gledateljeve identifikacije. Svud će se po novinama, u novinskim kritikama i u prepričavanjima televizijske serije govoriti o stalkeru, tojest o stalkerici, ili - kako se to kaže u nemuštom i nevještom Netflixovom titlu, o vrebačici, o opsesioniranoj uhodi. Istina je, međutim, kako to obično biva, ponešto kompleksnija. Martha, tako se žena zove, emocionalna je i seksualna uznemirivačica, nasilnica, čije aktivnosti povremeno sežu do granica i preko granica silovanja (noćna scena uz rijeku).

Richard Gadd (1989.) škotski je glumac i komičar, pisac, autor serije “Mali irvas”, u kojoj je odigrao glavnu ulogu. Uz priču se svaki put po medijima ponavlja napomena da je snimljena prema događaju iz autorova životnog iskustva. Napomena je, možda, i suvišna, jer bi to trebalo biti jasno iz svakog trenutka serije. “Mali irvas” introspektivni je, autobiografski Gaddov filmski esej o sebi, svome životnom i seksualnom iskustvu, esej o dva oblika silovanja koji su u značajnoj mjeri oblikovali i odredili njegov emocionalni status, ali i esej o nesposobnosti zajednice i sustava da razumiju i zaštite žrtvu, ukoliko se žrtva ne uklapa u neki od društvenih modela u okvirima kojih ju je ne samo moguće, nego i poželjno prepoznavati. Pritom, glavnom liku “Malog irvasa”, pa tako i autoru u stvarnome njegovom životu, događaju se, naime, dvije nemoguće, društveno neadekvatne i teško prihvatljive situacije. Žrtva je višestrukog teškog silovanja, koje nad njim izvrši drugi muškarac, čuveni scenarist, autoritet u struci. A tek zatim je žrtva dvogodišnjeg progona, emocionalnog i seksualnog uznemiravanja, možda silovanja, koje nad njim izvrši žena, rečena progoniteljica Martha. Ovog drugog vrlo vjerojatno ne bi bilo da nije bilo onoga prvog.

Richard Gadd u “Malom irvasu” govori o gotovo svim ključnim elementima kampanje općeg nerazumijevanja koja u pravilu prati žrtve seksualnog i emocionalnog uznemiravanja i silovanja. Govori o tome što sve zajednica ne može ili ne želi razumjeti, a sve da bi bio očuvan društveni mir, skupa s krhkom i krajnje sumnjivom moralnom konstrukcijom na kojoj je takav mir utemeljen. Gadd govori o tome što se događa s čovjekovom dušom, nakon što postane žrtva silovanja, govori o gubitku samopoštovanja, o osjećaju vlastite krivnje za ono što mu se događa, o pokušajima da razumije zlostavljačicu (zlostavljača) i njezine (njegove) motive, ne bi li se tako oslobodio vlastite muke, i o svim strašnim i pogubnim posljedicama takve strategije. Gadd govori o bezizlazu u kojemu se žrtva nađe, i o tome kako i zašto društvo izbjegava suočenje sa samom biti zla i zločina.

Muškarca koji ga je silovao, on nikad nije prijavio. Zašto nije? Razlog je samorazumljiv i jednostavan: zbog nepodnošljivog srama! Muškarac kojeg je silovao drugi muškarac srami se toga na način u koji je upisana ne samo njegova cijela osoba, nego i cjelokupna povijest zajedničke nam kulture i civilizacije. Ne samo što on nije u stanju prihvatiti sebe kao žrtvu silovanja, nego takvog ga ne može prihvatiti ni zajednica. On, kao žrtva, ugrožava njezine temelje. Riječ je o tabuu preko kojega se ne može preći i koji u biti nije prorađen ni dekonstruiran ni u cjelokupnoj povijesti književnosti i umjetnosti. Ženu koja ga progoni i koja ga vodi do ruba i preko ruba seksualnog i fizičkog nasilja, on nakon mnogo skanjivanja pokušava prijaviti. Ali ta prijava na policiji ne prolazi. Zašto ne prolazi? Policija će reći: zato što je nedovoljno artikulirana, zato što nije utemeljena na dokazima, zato što je proturječna…

Istina je, međutim, druga: prijava ne prolazi zato što implicira nešto što je u osnovi društveno zazorno i neprihvatljivo. Žena ne može uhoditi, progoniti, emocionalno i seksualno ugrožavati muškarca. Naročito ne muškarca kojeg jedva i poznaje. Da je stvar slučajno bila obrnuta, i da je on činio Marthi ono što je ona učinila njemu, pa da je ona njega prijavila uz iste argumente s kojima je on prijavio nju, policija bi tako ozbiljno shvatila stvar da bi odavno već bio u zatvoru, i da bi bio osuđen na višegodišnji zatvor. Zato što je takva reakcija društva i države ne samo prihvatljiva, nego je na određeni način i poželjna. Zato što se takvom reakcijom nastoji umiriti savjest i izbrisati ono vrijeme u kojem je ženama bilo gotovo nemoguće da prijave seksualno uznemiravanje i silovanje. To se, dakle, promijenilo, ali na način koji u biti nije ni dobar, ni ispravan. Jer i dalje nije važno što se žrtvi doista dogodilo, nego je važno na koji se način žrtva uklapa u društvene trendove i u kolektivne doživljaje stvari.

Nakon što ju je neuspješno pokušao prijaviti, Martha u svoju nasilničku kampanju uključuje i njegove stare roditelje, koji žive negdje u nekoj škotskoj provinciji. Progoni ih, sramoti ga pred njima, radi sve ono što je kažnjivo, ali zbog čega neće biti kažnjena. Zato što zajednica ne može prihvatiti da bi Martha mogla biti kriva. I zato što se zajednici, možda, čini da bi okrivljivanje žene za “muško” zlodjelo moglo poremetiti mir i sklad zajednice, tako što će se ugroženim naći tisuće bezimenih žena koje tisuće bezimenih muškaraca izlažu upravo tom i takvom “muškom” zlodjelu. Stvar je dvostruko banalna i općeprepoznatljiva: u svemu, pa tako i u spolnim i rodnim zločinima i zlostavljanjima, postoje naši (ili naše), koji su moralno ispravni i koji mogu biti samo žrtve zločina, i postoje njihovi, koji te zločine čine.

Pojedinačni zločini uzdižu se do razine anonimnih zločinačkih kampanja, protiv navodnih ili neosuđenih počinitelja vode se hajke po medijima. Te hajke neće nijednu žrtvu zaštititi ni obraniti, ali će odrediti granice društveno mogućeg i dopustivog. I onda kada te granice budu pređene, recimo kada se pojavi neka Martha, koja progoni muškarca koji je, gle nevolje, već bio žrtva (muškog) silovanja, taj događaj postat će nedogađaj, taj zločin bit će nezločin.

“Mali irvas” strašna je, duboko uznemirujuća i onespokojavajuća priča, lišena svakog kolektivističkog aktivizma, svakog uopćavanja ili stvaranja principa iz svoga osobnog slučaja. Richard Gadd sebi i svojoj publici želi reći da je svaki zločin pojedinačni zločin, i da je svaki čovjek žrtva vlastitog stradanja. Ali nije to ono što nas uznemiri i onespokoji. Gadd nam kaže i to da je žrtva potencijalni zločinac, a da je zločinac u svakom slučaju žrtva. To kaže u posljednjoj sceni i posljednjem kadru “Malog irvasa”, pa još na krajnje nedvosmislen način. Relativizacija zločina? Ne, premda može tako izgledati. Nešto drugo, puno gore i strašnije, ovdje se događa. Da bi podnio i konačno preživio ono prvo (muško) silovanje, on pokušava razumjeti motive silovatelja. I on ih, doista, razumije, da bi zatim shvatio da ga ovaj pokušava namamiti da sve još jednom ponove. Da bi podnio i preživio ono što mu je Martha učinila od života, on pokušava razumjeti Marthine motive. I on ne samo da ih razumije, nego se pretvara u zastupnika njezinih poriva i motiva, u onoga koji artikulira i drugima prenosi Marthine emocionalne signale. Bez toga, naime, govori nam Richard Gadd, nije moguće preživjeti. Nije moguće preživjeti, a da sebe ne zamisliš na Marthinom mjestu, u Marthinoj ulozi. Samo to vodi k izlječenju. Ili, možda, vodi k transformaciji u Marthu?

“Mali irvas” važna je umjetnička, pripovjedačka, misaona intervencija u dobu krajnje površnih aktivističkih kampanja vezanih uz kojekakve oblike emocionalnog i seksualnog nasilja u društvu. Ono što nam Richard Gadd donosi kao moguću svoju istinu, najpesimističniji je zamislivi osobni nalaz. Žrtva zauvijek ostaje žrtva. I pritom još, u vlastitim očima, biva nalik onima koji su nad njom provodili nasilje. Oni su joj na kraju svih krajeva bliži od društva i zajednice koji je, kao, pokušavaju razumjeti. “Mali irvas” uzaludan je apel na nježno i pažljivo osluškivanje svakoga pojedinačnog ljudskog stvora kojemu se zbiva neko zlo. Apel protiv svega kolektivnog, akt radikalne nježnosti.

Richard Gadd u “Malom irvasu” govori o gotovo svim ključnim elementima kampanje općeg nerazumijevanja koja u pravilu prati žrtve seksualnog i emocionalnog uznemiravanja i silovanja. Govori o tome što sve zajednica ne može ili ne želi razumjeti, a sve da bi bio očuvan društveni mir, skupa s krhkom i krajnje sumnjivom moralnom konstrukcijom na kojoj je takav mir utemeljen