Mary May na novom albumu usporediva je s vrhom svjetske scene
Novi album Mary May “Now Tell Me How You Break” pojavio se na vinilu upravo u vrijeme kad je održan zadnji Record Store Day. “Now Tell Me How You Break” bila bi idealna ploča za ovakvu manifestaciju, a da se kojim slučajem distribuirala u svijetu, uz prethodne recenzije i najave, mnogi bi po trgovinama tražili baš nju, kao što su prošlog vikenda tražili reizdanja albuma autorica poput Kristin Hersh ili Jessie Ware.
Riječ je o sjajnom albumu Mary May koji fascinira ne samo autorskim dometima, pjevanjem ili tematskim opsegom, nego i artikuliranom izvedbom čitavog sastava u organskoj, potpuno transparentnoj i otvorenoj svirci bez “fige u džepu”. Od zajedničkih aranžmana do produkcije, riječ je o jednom od onih albuma koji pokazuju nekog izvođača kada krupnim koracima grabi naprijed, u skladu i na razini sličnih pothvata u svijetu.
U svijetu takvo što radi društvo čija imena i prezimena itekako cijenimo, pa je novi album Mary May usporediv
FASCINIRA NE SAMO PJEVANJEM NEGO I ARTIKULIRANOM IZVEDBOM ČITAVOG SASTAVA
s njihovim radovima. Ovakav album proizveo bi histerično pozitivne napise magazina Mojo, Uncut, Rolling Stonea ili Pitchforka, jer radi se o doista velikoj ploči (i doslovno na LP-ju) koja zaslužuje vinilni albumski format. Čim se prije šest godina predstavila albumom “Things You Can’t Put Your Finger On”, domaća rock-kritika uvrstila je Mary May na popise najboljih i bitno podebljala saldo novih autorica koje su svojim domašajima obilježile zadnjih desetak godina domaće scene. Zaradila je tim prvijencem odmah i nominaciju za Porin u kategoriji najboljeg albuma alternativne glazbe, a bio je to toliko zanimljiv materijal da je dvije godine poslije objavila i njegovu koncertnu reviziju. Tada s istim bendom i drugim producentom (Mark Mrakovčić), za novi “Now Tell Me How You Break” (Menart) odlučila se za live pristup u tonskom studiju Soundbrick Luke Čabe u kojem su koproducent Čabo (miksao album s Jakšom Perkovićem, mastering Goran Martinac) i sjajan bend (gitarist Luka Čapeta, basist Jakša Perković, saksofonist Marin Živković i bubnjar Borko Rupena) snimali ležerno, tražeći najbolji zvuk i pristup svakoj od 11 novih pjesama.
Radi se o pravoj artističkoj poslastici, počevši s time kako je ploča zapakirana u ovitak Stanislava Habjana na kojem je fotografija Jelene Janković s plivačicama čije se figure “lome” pogledom kroz staklo bazena. Lome se i likovi u pjesmama Mary May čije su teme pjesnički zanimljive (prije nekoliko godina bila je nominirana za nagradu “Na vrh jezika” za mlade autore, a priprema i prvu zbirku poezije), ali su (ot)pjevane, što je drukčije nego kad poeziju čitate. Uz to, Mary pjesme izvodi na engleskom jeziku, a zvuče tako uvjerljivo kao da joj je materinski. Osim toga uvjerljiva je i sjajna svirka muzičara koji znalački promišljaju kontekst pjesama.
Album “Now Tell Me How You Break” prirodno se uklapa u sličnu internacionalnu scenu, malo puno presuptilnu za domaće okruženje, ali ovakva glazba u svijetu je sasvim “normalna”. Mary May jednom je točno rekla da su “previše pjesama koje pjevaju žene napisali muškarci”, pa je napisala svoje. Tj. ona je autorica tekstova dok je glazba zajednički proizvod čitave ekipe koja je album “Now Tell Me How You Break” snimila organski, svirajući uživo u studiju, što se osjeti u izravnosti i sviračkoj logici svih 11 skladbi. Od svečanog početka “The Bad”, samo s gitarom, nakon čega krene čitav bend s glasom Mary May provučenim kroz distorziju poput Toma Waitsa, dobivate dojam da moćno ritmičko kotrljanje podsjeća na stare bluzmene koje obožava i Nick Cave, dok izvedbu Mary May smjenjuje Čapetina gitara poput Marca Ribota. Ali, pjesma nažalost završava u preranom fade-outu taman kad bismo htjeli još nekoliko minuta “vožnje” na koju nas je poveo bend.
Sličan dojam rock-teatra odjekuje i u pjesmi “The Dress Your Mother Wore to War” s agresivnim ispreplitanjem gitare i saksofona i upozoravajućim glasom Mary May koji podržava bučan krešendo čitavog benda u ubrzanju sa Živkovićevim saksofonom i Čapetinom gitarom. Otprilike kao da PJ Harvey pjeva s The Bad Seeds. Neke pjesme su pjevačke, a neke su priče, pa se raspon interpretacije kreće od upozoravajućih poput “The Other” – s tekstom “the other knows nothing, the other knows less” - što bi se moglo protumačiti i kao dijagnoza današnjeg stanja kad svi znaju sve, a u kojoj saksofoni Marina Živkovića “kruže” oko osnovnog rifa pjesme.
VOKALI MARY MAY SU RAZNOVRSNI, A MOGUĆNOSTI VELIKE
Između takvih “turobnih” tema i melodičnijih pjesama poput “Strong On My Mind” (prvi singl s albuma), “Is There Something” u pratnji gitare ili elegantne “The Silly Man”, kreće se široki raspon albuma. “Is There Something” donosi dašak keltskog folka i glasa poput Sandy Danny iz Fairport Convention, sve do ulaska elegantnog pratećeg zbora, koja skupa s povremenim podsjećanjem na Marianne Faithfull ili Nico upućuje na utjecaje koje je preuzela i PJ Harvey. Vokali Mary May su raznovrsni a mogućnosti velike, ima tu i pjevanja na tragu Kate Bush u “Howling at the Moon” ili kabaretske “Soft and Free” koja bi mogla biti i treći singl nakon ritmičnog “The Facea”, da bi se široj publici lakše predstavio album. Jazzistička “You Got Colors” dovodi do prekrasne završne “September Song”. Izvedena fantastičnim vokalom Mary May, to je jedna od najljepših pjesama koje ćete čuti ove godine. I kod nas i u svijetu.