Žene pokreću Malo Crniće
Ova opština nalazi se u središtu Braničevskog okruga. Zaputili smo se u tom pravcu jer smo čuli da su u Malom Crniću na rukovodećim položajima skoro sve žene. Naši domaćini, tri dame, Goranka Stević, Bebica Milovanović i Danijela Božičković Radulović, otk
Goranka Stević, predsednica skupštine opštine Za mene radno vreme ne postoji
Svi oni koji misle da zaposleni u državnoj i opštinskoj upravi uglavnom ne rade ništa i da žene na rukovodećim položajima nisu efikasne kao muškarci, varaju se. Pravi dokaz za to jeste Goranka Stević, predsednica Skupštine opštine Malo Crniće, koja se zbog posla odrekla privatnog života. Njen broj telefona imaju skoro svi meštani ove male opštine, koja broji oko 14.000 stanovnika, jer znaju da njoj uvek mogu da se obrate za pomoć. Mala opština, mali budžet, a problema „običnog, malog“čoveka onoliko.
– Svako od nas misli da je njegov problem najteži sve dok ne ode na teren i ne vidi, na primer, porodicu koja u 21. veku nema kupatilo i osnovne uslove za život. To me baš potrese i onda samo danima smišljam kako da im pomognemo. Dok to ne uradim, bukvalno ne spavam – kaže Goranka (51).
Ne krije da je za pet godina, koliko obavlja ovaj posao, bilo i teških trenutaka, kao na primer za vreme poplava koje su 2014. godine zadesile Srbiju. Tada skoro dve nedelje nije išla kući, a i sad kad god se dogodi neki nesrećan slučaj, odmah izlaze na teren.
Radni dan joj počinje u sedam sati, a ona i Mališa Antonijević, predsednik opštine, svakog jutra prvi su na svom radnom mestu. Tako daju primer ostalim zaposlenima, a kad će otići kući tog dana, nikad se ne zna.
– Mi moramo da pomažemo ljudima i naši sugrađani kod nas mogu da dođu kad god požele. Takođe, za svako rođeno dete dajemo pomoć od 20.000 dinara, a u 2017. godini uspeli smo da dovedemo i četiri investitora – ističe Goranka.
S ponosom nam otkriva da su u celoj opštini na direktorskim položajima samo dva muškarca, dok su sve ostale direktorke žene.
– Malo Crniće je poljoprivredna opština, koju čini 19 naselja. U toj pretežno seoskoj sredini jako je bilo teško motivisati ženu da se uključi u društveni život, ali, eto, uspeli smo u tome – kaže Goranka i za kraj priznaje da bi najponosnija bila kad bi u narednom periodu napravili vrtić i fiskulturnu salu. Imaju četiri osnovne škole, a nijednu salu za fizičko.
Pet godina radim punom parom i nisam imala nijedan slobodan dan. Želim da Malo Crniće bude opština za primer i da konačno dobije vrtić i salu za fizičko
Bebica Milovanović, direktorka Centra za kulturu Po FEDRASU nas svi znaju
Direktorska fotelja ne izgleda uvek onako kako je ljudi zamišljaju, a posebno ne kad si entuzijasta koji živi za posao koji radi i kome ništa nije teško samo da bi realizovao ideju. Doduše, retki su takvi ljudi, ali na sreću, ima ih. Jedna od njih je Bebica Milovanović, direktorka Centra za kulturu u Malom Crniću. Živi za scenu, pozorište i kulturu od svoje sedme godine, kad je počela da se bavi amaterskom glumom i igranjem u folkloru.
– U Centru za kulturu radim već 12 godina, ali ja sad nisam samo direktor, već sam i organizator kulturnih programa, neko ko se bavi administracijom i neretko fi- zičkim poslovima – otkriva Bebica i dodaje da veliku zahvalnost duguje saradnicima, amaterima i lokalnoj samoupravi.
S ponosom ističe da je FEDRAS (Festival dramskih amatera sela Srbije), koji organizuju svake godine u oktobru, sinonim njihove prepoznatljivosti u Srbiji. Tih dana život u opštini na tren zastane i sve vrvi od talenta, energije i života.
– Organizujemo mi i druge manifestacije, kao što je, na primer, „Stiško poselo“, koje bih svakome preporučila da poseti. Takođe sam ponosna i na naš časopis „Stig“, koji izdajemo već skoro pet decenija i koji je jedinstven u Srbiji.
Danijela Božičković Radulović, direktorka Biblioteke „Srboljub Mitić“ Ponosim se našim književnim večerima
Naša misija je da približimo kulturne vrednosti svakom čoveku, bez obzira na to da li ima završena četiri razreda osnovne škole ili je doktor nauka. Za svakoga postoji prava knjiga, a naš zadatak je da pronađemo način kako da se dođe do nje – kaže na početku razgovora Danijela Božičković Radulović, profesorka razredne nastave i autorka sedam knjiga.
Iza nje je 30 godina rada u kulturi i prosveti, a to iskustvo naučilo ju je da nisu dovoljni plakati i gostovanje u lokalnim televizijskim emisijama da bi ljude u seoskoj sredini privoleo da dođu u biblioteku.
– Lični kontakt je važan i u 18. i u 21. veku. Moraš da odeš, gledaš ga u oči i lično mu daš pozivnicu za svaki kulturni događaj – ističe Danijela (49) i otkriva da su njihova ciljna grupa deca.
Zato ona s još dve koleginice svakog meseca obilazi škole. Tad učenicima daruju besplatne članske karte i demonstriraju im odgovarajući igrokaz kako bi im prvi susret s bibliotekarima ostao u lepom sećanju. Zbog toga mnogi od njih kasnije sami požele da dođu u biblioteku.
– Izborila sam se da u životu radim ono što volim. Da pišem, organizujem poetske i književne večeri i za sve to imam podršku supruga Bate i dece Saše, Ivana i Jovana.