Jedna od nas: Ana Ivanović
Želim sinu Božić kakav sam ja imala
Božić me asocira na porodicu i slavlje u krugu najbližih. Rado se setim tih trenutaka kad sam bila mala i sada želim to da podelim sa svojom porodicom, rekla nam je Ana, a pričali smo i o sinu Luki, suprugu Bastijanu, tenisu i životu u Čikagu
Kod Ane Ivanović od njenih prvih teniskih koraka i medijskih pojavljivanja postoji nešto tako posebno što je zaista čini velikom zvezdom. Skromnost a ne oholost, smirenost a ne hirovitost, osmeh i dostojanstveno a ne bahato ponašanje umišljene zvezde prvo padnu na pamet čoveku na pomen njenog imena.
Da utisak s malih ekrana i naslovnih strana magazina ne vara, uverili smo se i sami kad smo poznatu teniserku sreli u Beogradu. Opuštena, sa prelepim osmehom, mekim glasom i impresivnih 184 centimetra visine, ekskluzivno za „Blic ženu“otkrila je kakve uspomene kod nje budi Božić, najradosniji hrišćanski praznik.
– Božić me uvek asocira na porodicu, na slavlje i intimnu atmosferu u krugu najbližih. Sećam se da smo se uvek okupljali kod bake u stanu i to porodično druženje, priča i smeh meni su puno značili. Uvek se rado setim tih trenutaka kad sam bila mala i sada želim to da podelim sa svojom porodicom – kaže Ana.
Dete mi je sad na prvom mestu
U rodni grad doputovala je krajem godine sa devetomesečnim sinom Lukom i suprugom Bastijanom Švajnštajgerom na nekoliko dana. Uz osmeh kaže da će dopustiti bakama i dekama da razmaze unuka malo, a otkrila je i kako sada provodi vreme nakon završetka uspešne teniske karijere.
– Presrećna sam svojim trenutnim životom. Zaista uživam jer kad dobijete dete, to je poseban osećaj za svakog roditelja, a za ženu posebno. Sin mi je sad prioritet,
iako je davno bilo to kad sam spavala po celu noć – naglasila je Ana.
O privatnom životu i braku sa nemačkim fudbalerom ne voli da priča za medije, koji ih u stopu prate od početka veze. Ipak, istakla je da se Bastijan odlično snašao u ulozi oca.
– Bio je tu od samog rođenja bebe. Dešavalo se da naš sin spava po četiri-pet sati na njegovim grudima, što je meni dalo vremena da se odmorim ili istuširam. Mislim da je važno i da očevi, a ne samo majke, stvore kontakt sa bebom od samog rođenja – smatra poznata teniserka.
Kao nacionalna ambasadorka „Unicefa“, boravak u Srbiji iskoristila je da obiđe i Odeljenje neonatologije u Ginekološko-akušerskoj klinici „Narodni front“. Tom prilikom razgovarala je sa mamama prevremeno rođenih beba, a pomogla je i u obezbeđivanju sredstava za jedinicu neonatološke intenzivne nege.
Dosegla sam visine o kojima nisam ni sanjala
Prelepa Srpkinja pre dve godine saopštila je da se povlači iz tenisa posle 13 godina u profesionalnim vodama. Bila je prva na svetu 2008. godine, kad je osvojila Rolan Garos, iza sebe ima 15 prestižnih titula i mnogo nezaboravnih mečeva, što je, kako kaže, odlično za jednu devojku iz Srbije. U teniskoj karijeri od turnira zaradila je i oko 15 miliona dolara.
– U tenisu svaki igrač duboko u sebi zna kad je pravi trenutak da se povuče, što ne znači da je to jednostavna odluka. Srećna sam što sam postigla mnogo i što sam dosegla visine o kojima nisam mogla ni da sanjam – izjavila je Ana prilikom saopštavanja odluke o povlačenju iz tenisa.
Svoju strast prema ovom sportu otkrila je sa četiri godine gledajući Moniku Seleš na televiziji. Inspirisana njenom voljom, snagom i brzinom, zatražila je od roditelja da joj kupe reket i upišu je u školu tenisa, gde je razvila još veću ljubav prema igri. U intervjuima je često isticala da su uspeh i slava slatki, ali i da imaju svoje mane.
– Kad ste poznati, to definitivno ima svoje dobre i loše strane. Srećna sam što sam ispunila mnoge snove, ali u isto vreme naporno je kad vas paparaci prate u stopu. Nije prijatno da sedite u restoranu i ručate, a kamere su usmerene ka vašim ustima – istakla je u jednom intervjuu.
Šarmantna teniserka trenutno živi u Čikagu, u kom igra njen suprug. Dolazak u ovaj američki grad za nju je bio velika promena jer dolazi iz Evrope, ali brzo se na njega navikla.
– Ipak, trudim se da dolazim u Beograd što je češće moguće. Tu mi žive porodica i prijatelji, a obožavam i šetnje pored reke. Mnogo mi nedostaje i kuvana hrana, iako je srpska kuhinja prilično teška – istakla je na kraju.
Dešavalo se da naš sin spava po četiri-pet sati na Bastijanovim grudima, što je meni dalo vremena da se odmorim. Važno je da očevi stvore kontakt sa bebom od samog rođenja