Stil plus
Žena se poznavala po tepeluku
Baš uoči božićnih praznika kada se trudimo i želimo da sve oko nas bude dobro, da izgledamo svečano i lepo, pravo je vreme da ispričamo uzbudljivu priču o tome kakav su nakit nosile žene u Srbiji krajem 19. i početkom 20. veka. A to nije moguće učiniti bez podsećanja na filigranski zanat i staro srpsko zlatarstvo, kojima je, između ostalog, posvećena izložba „To smo mi – narodna zanimanja u Srbiji“u Etnografskom muzeju u Beogradu, otvorena do kraja januara 2019.
– Filigranski rad je i danas sinonim za nešto prefinjeno i precizno izrađeno, a predstavlja srpsko srednjovekovno nasleđe kroz koje
mogu da se sagle- daju društvo, običaji i estetika jednog vremena. Kujundžije, zanatlije koje su izrađivale nakit od srebra, posustaju pred novim trendovima 19. veka i novim majstorima, zlatarima, juvelirima koji su zanat izučavali u Beču, Pešti i Parizu – priča Jelena Tešić Vuletić, muzejski savetnik, etnolog i rukovodilac bogate zbirke nakita Etnografskog muzeja u Beogradu.
Kujundžije, dodaje ona, ostaju verne srpskoj srednjovekovnoj tradiciji, pa se suptilni komadi srebrnog nakita zadržavaju kod žena iz naroda i kao ukrasi na nošnjama, dok su varošanke više volele moderniji nakit od zlata i dragog kamenja, koji je dolazio iz zapadnih centara.
U tradiciji beogradskih
kujundžij-
sko-zlatarskih radionica najpoznatija je porodica Pašković, u kojoj se generacijama čuvao ovaj zanat. U njihovoj ostavštini su nagrade i priznanja za izrađevine na izložbi balkanskih zemalja u Londonu, a o učešću na Svetskoj izložbi u Parizu 1900. godine i danas svedoče komadi koje su nakon izložbe poklonili Etnografskom muzeju.
– Najlepši primer nakita i ukrašavanja je tepeluk, sim- bol ženske građanske nošnje koji sjedinjuje elemente orijentalne i evropske kulture. To je mala kapa od crvene čoje ukrašena biserima navezenim u obliku kupica. Bareš, tanku crnu somotsku traku po obodu kapice, stavljale su udate žene. Imućnije to su pokazivale nakitom na tepeluku. Na veridbi mladoženjina porodica je darivala mladu prstenom, brošem i naušnicama. Prsten i broš su se na kapici nosili do svadbe, a potom su se uz naušnice nosili kao nakit – objašnjava naša sagovornica.
Na ženskim portretima iz tog vremena primećuje se da su imućnije žene rado prihvatale zlatne broševe i prstenje s dragim kamenjem. Volele su satove, medaljone i bisere. Nisu se odricale ni tradicionalnih komada kojima je ukrašavana glava, a kopče, tzv. pafte, dugo su opstajale kao detalj na ženskom struku.
Poznat je i običaj da devojka počinje da nosi nakit tek pred udaju. Niskama dukata pokazivala se snaga njene porodice, ali su, kao i danas, postojale one koje nisu imale meru.
– To se tolerisalo devojkama pred udaju jer su tada morale da pokažu šta sve imaju, pa opet neke od njih su nazivane nakinđurene kaćiperke. Ipak, znao se red, ko šta sme da nosi i u kojim prilikama.