Prirasli smo jedno za drugo kao bršljan za omoriku
Strgnete li bršljan s omorike, osušiće se i omorika i bršljan, romantično objašnjavaju tajnu svoje ljubavi Zineta i Slobodan Atanacković
Specijalni dodatak na 8 strana
Bila je moja vesela bubica, leptirak, a takva je i dan-danas, kaže Slobodan On mi svakodnevno daruje toplinu, energiju, životnu radost..., rekla nam je Zineta
Za mene je to bila ljubav na drugi pogled. A postala je prava i doživotna. Razumejući se, poštujući se i voleći se, prevalili smo mnogo koraka za 50 bračnih godina. Bilo je uzbrdica i nizbrdica, ali ako sada rezimiram, sve je bilo pravo i lepo – kaže Zineta Musić Atanacković, koja je udata za Slobodana neverovatnih 50 godina.
Upoznali su se slučajno, na leto 1968. Slobodan je bio mladi gospodin ozarenog lica, ali ćutljiv i diskretan. To je Zineti privuklo pažnju. Zapamtila mu je ime. Jesen na novom radnom mestu u Baletskoj školi „Lujo Davičo“donela joj je ponovni susret sa Slobodanom, korepetitorom i kompozitorom.
– Ljubav je sama zakucala na vrata. Svakoga dana provodili smo po četiri časa u školi, a onda pili kaficu u obližnjoj kafeteriji. Pogledi su nam se sve više susretali i sve više zadržavali. Prvi dodir ruke je rekao sve. Tako je i danas – otkriva Slobodan, nosilac nacionalne penzije i plakete „Vitomir Bogić“za životno delo koju dodeljuje Radio Beograd, gde je proveo radni vek.
Pratimo se u svemu
– Ja sam Zinetu video i pre našeg zvaničnog susreta. Rado sam išao u Narodno pozorište na dramske, operske i baletske predstave. Jedne večeri, gledajući balet „Ohridsku legendu“, spazio sam u prvom redu mladu, čudesno razigranu balerinu. Gledao sam je sa četvrte galerije. Izgledala mi je kao neka vesela bubica, kao leptirak koji leti sa cveta na cvet. Bila je to moja Zineta - priča Slobodan.
Zineta otkriva da je još u danima zabavljanja Slobodan imao mnogo razumevanja za njena interesovanja.
– Pratio me je u svemu, a ja njega još više. Oboje smo se trudili da ispunimo očekivanja jedno drugom. Opčinila me je njegova diskretnost, ponašanje, gestovi. Prepoznala sam nam iste životne nazore i videla nas na istom putu – priča Zineta, dobitnica nagrade za životno delo Udruženja muzičkih i baletskih pedagoga, koja je na diplomski ispit izvela 10 klasa i 88 učenika osposobila za velike scene.
– „Kad ćemo da se venčamo, kad ćemo da započnemo zajednički život? Na proleće?“, pitah je jedne hladne i snegovite zime. „Ne! Sutra!“, reče i osvoji me za sva vremena.
Jedva su se probili do opštine Savski venac. S mukom su se okupili i kumovi i drugovi, sve dragi prijatelji iz baletske škole. Svadbu pamte kao svečanost poput predstave u nekom dvorcu, a ne u opštini.
– Sreća je da nam osećaj te svečanosti i danas traje! – kažu oboje.
Dobili su ćerku Aleksandru, doktora muzikologije, i sina Igora, mašinskog inženjera. Ćerka im je podarila unuke Borisa (23) i Filipa (15), a sin unuke Milu (4) i Lunu (2).
– Divna su nam i deca i unučad i zet i snaja! Zato organizujemo mnogo slavlja! I rođendane i praznike, a godišnjice braka obavezno! Da ih nismo slavili, ne bismo znali ni koliko ni kad su prošli. Bez slavljenja bilo čega i bilo kada čovek izgubi orijentaciju u vremenu i prostoru – kaže Zineta.
Saputnik se bira za ceo život
Obnovu bračnog zaveta, to jest zlatnu svadbu za prvih pet decenija braka prepuštaju onima koji su zaboravili kad i zašto su stupili u bračnu zajednicu.
– U životinjskom svetu saputnik se bira za ceo život. Ako to može dabar ili divlja patka, trebalo bi da može i čovek – kaže Zineta, a Slobodan dodaje:
– Iako je bilo pre 50 godina, mi još znamo zašto smo pružili ruku jedno drugom.
Svakodnevicu provode u razgovorima, filmovima, muzici. U razmeni utisaka i u najrazličitijoj polemici.
– Ni dan, ni sat, ni minut ne prođe nam u ćutanju. U ćutanju vreme ne prolazi nego odlazi.
Njihovi nesporazumi, manji ili veći, nikad nisu doveli do toga da jedno drugom kažu – zbogom.
– Stupajući u zajednički život, čovek daje zavet, a zavet, nama se barem tako čini, daje se za ceo život. Svađe su samo neka vrsta burnije polemike. Sutradan je sve još lepše – slažu se oboje. Tvrde da ništa ne bi promenili u braku ni posle pola veka. – Voli da mi prepričava pročitano. A u mojoj glavi za to vreme pletu se neke druge misli, vrte se neke melodije, slaže dramaturgija nekog novog dela. Na kažem joj ništa. Pokušavam da mislim na dva koloseka. To se, očigledno, primeti. Kad završi, izvini mi se jer misli da me je ugnjavila. A zapravo blago meni dok je slušam!
Zineta je zadivljena širinom njegovih radnih sposobnosti.
– Ništa mu nije teško i za sve ima vremena. Pedantnošću i istrajnošću sve što započne dovede do kraja – zaključuje Zineta.