Bez svakoga mogu bez sebe ne mogu
Ispunjavaju me putovanja, pisanje pesama, druženja... Na kraju, ispunjava me i ljubav prema samoj sebi, jer kada volite sebe, onda možete sve, kaže Aleksandra
Beograđanka Aleksandra Bogdanović (30) je lepa, pametna, uspešna i sama. Život ju je stavljao pred razna iskušenja, ali to što trenutno živi bez partnera isključivo je njena odluka, a ne splet životnih okolnosti.
– Često upoznamo ljude koji nas iskušaju ili daju priliku da naša sudbina poprimi drugačije okvire. Naša je odluka pak šta ćemo izabrati u datom trenutku. Kod mene je, uz veliku dozu opreza i stečenog iskustva, prevagnulo da je nešto daleko ispod onoga što smatram da zaslužujem – priča Aleksandra, autorka bloga „Bibliotekarka“(bibliotekarkablog.wordpress.com).
Za nju je ljubav početak i kraj svega i u nju veruje baš kao što je verovala kada je bila petogodišnjakinja.
– Oduvek sam maštala da pronađem muškarca koji će me voleti kao što je moj otac voleo moju majku. Međutim, stidljivost me je sprečavala da hrabro kročim ka suprotnom polu, te sam kasno stupila u ljubavne odnose. Prerano sazrela u mentalnom smislu, nakon smrti oca nisam želela nikome da povlađujem a da to meni ne prija – kaže.
Zbog kompromisa sam izgubila samopouzdanje
Imala je nekoliko kratkih i jednu dužu vezu, zbog koje joj se život promenio iz korena. Kako kaže, ljubav nije dovoljna ukoliko je jednostrana. Zbog kompromisa koje je činila izgubila je samopouzdanje.
– U dugoj vezi sam zbog straha od gubitka voljene osobe poništila sve što jesam i to sam trpela do momenta kada više nisam mogla da se prepoznam u ogledalu. Volite a niste srećni, ni jednog jedinog trenutka. Jedna rečenica mi je mnogo pomogla, nisam sigurna jesam li je u bolu sama smislila ili sam je negde čula ili pročitala: „Bez svakoga mogu, bez sebe ne mogu!“Kada sam to osvestila, nestao je strah da ću nekoga izgubiti i bojazan da ću ostati s partnerom koji kao vampir isisava život iz mene.
Nemam partnera, ali sam zaljubljena
Da li je usamljenost najveća rana koja prati ljude koji žive sami?
- Ima perioda kada mi ništa ne ide od ruke, pa pomislim da bi mi bilo lakše kada bih to što me tišti podelila s partnerom. No, generalno, uvek sam smatrala da mi nikad nije dosadno, a samoću volim jer tada najbolje stvaram. Kada se fino potroši stvaralačka energija i sve ideje zapišu, poneka i sprovedu u delo, onda na red dođu pri-
Oduvek sam maštala da pronađem muškarca koji će me voleti kao što je moj otac voleo moju majku. Za mene je ljubav početak i kraj svega. Verujem u nju kao i kada sam bila devojčica
jatelji, dok su majka i sestre uvek tu.
Singl žene u Srbiji prilično su stigmatizovane. „Čim je sama, s njom sigurno nešto nije u redu“, tipična je rečenica koja ih prati. Zašto?
– Zato što smo odgajane u patrijarhalnom društvu, gde je uloga žene unapred određena. Rodimo se, zadevojčimo se, udamo se, rodimo decu i žrtvujemo se. Žena, kad je sama, obrazuje se, druži se, putuje, razvija poslovne ideje, meditira, čita. Ona i dalje sve to želi, i ima pravo na to, ako se ukaže prilika da ima partnera i kasnije proširi porodicu. No, njome je onda teže manipulisati, jer ipak ima svoje ja i ravnopravan je član u porodici ili kolega na poslu – kaže Aleksandra.
Iako nema partnera, zaljubljena je. Iz te ljubavi crpi energiju, radost, motivaciju.
– Zaljubljena sam u dečju iskrenost, u njihovu hrabrost, jer se deca apriori ničega ne boje. Crpim energiju iz prirode i želje da je sačuvam, iz osmeha mojih kumica, sestrića i sestričina, iz sloge koja vlada u mojoj porodici, nas smo četiri musketarke. Ispunjavaju me putovanja i rad na blogu, druženje sa piscima, knjigoljupcima... Na kraju, ispunjava me i ljubav prema samoj sebi. Jer kada volite sebe, onda možete sve.