U srcu žene: Maja Živanović Slikari su najčistije duše
Likovnom kritikom se danas skoro niko ne bavi, a opet su mi starije kolege često zamerale što sam o umetničkim delima pisala i govorila na novinarski način. Želim da me razumeju svi, i akademik i radnik koji kači slike na zid
Skoro četvrtinu veka rad u redakcijama kulture bio je čista i iskrena radost novinarke, urednice i likovne kritičarke Maje Živanović (44). „Ram grada“, „Beograde, dobro veče“, „Portret umetnika“njene su emisije u kojima je kulturna scena Srbije disala i u najtežim vremenima. Gledaoci „Studija B“uživali su u čak sto epizoda Majine autorske emisije „Skica“, koju je i zaštitila. Taj magazin bio je i ostao jedini na domaćim televizijama u kojem je predstavljana savremena srpska likovna i primenjena umetnost. Pre godinu i po dana otišla je s ekrana i kao slobodni novinar piše likovne kritike, predgovore za kataloge, učestvuje u izradi monografija, otvara izložbe, organizuje likovne kolonije... I vidi se da je srećna.
Grešna sam prema sebi
– Novim rečnikom kazano, bavim se menadžmentom u kulturi. To je ogroman korpus poslova za koje sami umetnici nemaju ni volje ni vremena. Ostala sam u umetnosti, pre svega u slikarstvu, oblasti koju dobro poznajem i beskrajno volim – priča.
Na početku studija istorije umetnosti na Filozofskom fakultetu shvatila je da njen temperament i nemiran duh traže nešto uzbudljivije od vežbi i predavanja. Zaintrigirana oglasom za školu novinarstva RTS-a, poletela je da se prva upiše. Osnove zanata i dikciju učila je od vrhunskih televizijskih znalaca tog vremena čija preporuka ju
je odvela na tadašnju TV „Politiku“.
– Zbog beogradskog naglaska rečeno mi je još tada da nikada neću raditi na velikoj televiziji, ali mi to nije bilo važno. Znala da su kultura i pre svega slikarstvo ono čemu želim da se posvetim – priča Maja.
Posle te školice znala je da će novinarstvo biti njen poziv.
– Radila sam, studirala, stigla do četvrte godine i grešna sam prema sebi što nisam smogla snage da fakultet dovedem do kraja. Jedno je kad odustanete na samom početku, ali kada vam na kraju ponestane daha, onda vas to uvek muči. Tešim se da sam se kroz rad i usavršavanja donekle iskupila kada sam postala član Sekcije istoričara umetnosti i likovnih kritičara ULUPUDS-a. Oni koji odlučuju temeljno su ispitali moj rad i doneli odluku o prijemu u ovo renomirano umetničko udruženje.
Ništa me neće odvući od umetnosti
Na televiziji se oprobala u svim rubrikama i uskakala gde god je trebalo.
– Shvatila sam da mogu sve, ali da me to odvlači od umetnosti. Slikari su najčistije duše. Nema tako sujetnih ljudi među slikarima kao što ima među drugim umetnicima. Oni su blagorodni, zanimljivi sagovornici, a iskrenim pristupom sam uspevala da me u svoj atelje prime i oni retki mrgudi i osobenjaci.
Pomalo je zabrinuta za budućnost likovne kritike jer su čuveni stari kritičari odavno u poznim godinama, a njihovih naslednika nema. Kao ni novinara koji ozbiljno prate likovnu scenu.
– Galerijska scena Beograda je živa, ali su se izgubila pravila. Nekada se znalo da se ponedeljkom ide u Kulturni centar, sredom u ULUS, „Cvijetu“... znalo se koje kolege ćeš sresti na otvaranju izložbe, a danas se kritikom mediji skoro i ne bave – kaže sa žaljenjem.
Smeta joj što se među posetiocima izložbi neretko razvije sadržajnija diskusija o kvalitetu posluženja na koktelu nego o slikama i umetniku.
Ne volim taštinu praznine
– Nekada su mi starije kolege zamerale što sam o umetničkim delima pisala i govorila na novinarski način. Jasno i razumljivo. Nikada mi nisu bile bliske varijante koje ljudi kolokvijalno zovu „taština praznine“. Takvi narativi prepuni nepoznatih izraza su idealno polje da se nešto zakukulji i zamumulji, pa na kraju ne saznate ništa ni o kvalitetu izložbe ni o idejama umetnika. Na primer, umesto izraza kolorit volim da napišem boja, pa da razumeju i akademik, i radnik koji kači slike, i moja mama Milina – priča.
Do sada je organizovala skoro 50 izložbi domaćih i stranih autora, selektor je likovne kolonije „Pigmalion Tamjanica“, koja se već tri godine organizuje između Stare i Suve planine.
– Do sada je učestvovalo 15 umetnika iz cele Evrope. Strancima nije poznat koncept slikarskih kolonija. Mi obezbedimo boje, platna, simboličan honorar i smeštaj, a posle i izložbu slika urađenih u okviru kolonije – objašnjava Maja kako funkcionišu kolonije koje je kod nas još početkom 20. veka u Sićevu ustanovila čuvena Nadežda Petrović.
Maja veruje da se stvari događaju po nekim pravilima.
– Kasno sam se udala i to za čoveka koji mi je bio divan prijatelj. Moj Aleksandar je sportski novinar i razume me kao kolega. Kad sam rodila Lenku (10), potom i Arsenija (8), četiri godine nisam radila i mislim da je to vreme pomoglo da shvatim da i te kako ima života i bez televizije.
Stranci su oduševljeni našim likovnim kolonijama jer kod njih tako nešto ne postoji