Teodora ima višak hromozoma i više ljubavi za sve ljude
Kada se rodila, doktori su im rekli da „plazi jezik i nešto nije u redu sa srcem“, a onda su im saopštili strašnu dijagnozu i pitali ih da li žele da smeste ćerku u neku ustanovu. To su, naravno, odbili i svim snagama se borili da podignu srećnu i voljenu
Amniocenteza nije dolazila u obzir jer smo bili sigurni da će sve biti u redu, a i u slučaju da ne bude tako, smatrali smo da naše dete ima pravo da živi, kakvo god da je. Ipak, kada su nam rekli da naša beba ima Daunov sindrom, bili smo zatečeni. Posle prvobitnog šoka, podigli smo glavu i čvrsto odlučili da kćerku maksimalno osposobimo za život i izvedemo je na pravi put, kažu Nataša i Vladimir Panić, roditelji devojčice koja ruši sve predrasude i zablude o osobama s Daunovim sindromom.
– Naša Teodora danas ima šest i po godina i uprkos lošim početnim prognozama zaobišla ju je većina zdravstvenih problema koji prate njen genetski poremećaj. U napredovanje i razvoj naše devojčice uložili smo mnogo truda jer smatramo da je bolje da radimo s njom nego da patimo sedeći skrštenih ruku. Trud se isplatio, Teodora je izrasla u zdravo, veselo, druželjubivo dete, koje ide na balet, uči da čita i računa, druži se, baš kao i većina mališana njenog uzrasta – kažu.
Nataša nije radila amniocentezu
Nauka još nije u potpunosti rasvetlila zbog čega se javljaju genetske anomalije ploda, takozvane hromozomske trizomije, među kojima je najpoznatiji Daunov sindrom. Najprostije objašnjenje bilo bi – „priroda se zabunila“. Ipak, sve trizomije mogu da se otkriju pouzdanim testovima, amniocentezom ili neinvazivnim NIFTY skriningom, koji Nataša nije radila. Ostala je
Teodora je prava devojčica, voli lepo da se oblači, da namesti kosu, pozira
u drugom stanju u trideset petoj godini, osam meseci nakon što je rodila prvenca Vukašina, i nakon dabl testa koji je pokazao da je vrlo mala verovatnoća da postoji genetska anomalija ploda, smatrala je da nema potrebe da se podvrgne amniocentezi.
– Nisam želela da se testiram prvenstveno zbog toga što moj Vladimir i ja sigurno ne bismo odlučili da se, ako bude problema, trudnoća prekine. Pritom bi saznanje o pozitivnom nalazu značilo agoniju u ta tri meseca dok se beba ne rodi, s mnoštvom pitanja i strepnji – kaže Nataša.
Ćerku nisu hteli da daju nikom
Mala Teodora došla je na svet carskim rezom u novembru 2012. godine, a majci su, kada se malo oporavila od anestezije, saopštili da ne može da vidi bebu jer „plazi jezik i nešto joj nije u redu sa srcem“. Izbezumila se od straha.
– Srećom, našao se tu jedan divan doktor koji mi je kazao da je naša kćerkica zdrava, ali da mora na dodatna ispitivanja i da će neko vreme biti na Odeljenju genetike u Dečjoj bolnici kako bi se ustanovilo o čemu se radi. To me je malo umirilo i na neki način pripremilo za šok koji je usledio. Posle desetak dana dobili smo dijagnozu – naša Teodora ima Daunov sindrom, kojim su joj zahvaćene sve ćelije u telu. Naravno, kao i sve roditelje koji se suočavaju s tom užasnom istinom, pitali su nas želimo li da je smestimo u neku ustanovu, što smo odlučno odbili. Taman posla da dete pored živih roditelja odrasta po nekakvim prihvatilištima – seća se Nataša trenutaka nakon dijagnoze.
Sve pokušati, to je jedini put
U prvo vreme, onako šokirani i zbunjeni, nisu znali šta i kako dalje. Informacije koje su dobijali odnosile su se samo na moguće probleme, a ne i na njihovo rešavanje. Pomoći niotkuda. Bili su prepušteni sami sebi, sa starijim detetom, koje je takođe zahtevalo pažnju i brigu, ali čvrsto rešeni da učine sve da njihova Teodora ispolji maksimum svojih potencijala.
Panići su pre nekoliko godina saznali za indijske lekare koji, kombinujući savremenu i tradicionalnu medicinu, poboljšavaju stanje mališana s Daunovim sindromom.
– O odlasku na tako dalek put mogli smo samo da sanjamo, a onda su Indijci prošle godine došli u Beograd, pa je Teodora bila na nekoliko tretmana – nadovezuje se Vladimir.
Oni primenjuju specijalnu masažu, neku vrstu akupresure koja je prilagođena svakom pacijentu ponaosob, a cilj je da se kroz stimulaciju rada organa uspostavi ravnoteža u celom organizmu. Rezultati su dugoročni i na Teodori su više nego vidljivi, poboljšale su joj se mnoge sposobnosti, i mentalne i fizičke.
Kada je reč o mentalnom statusu, Terodora se ni tu ne uklapa u klasičnu sliku Daunovog sindroma. Njen IQ
je oko devedeset, što je mnogo više od proseka, a mama i tata neprekidno rade na tome da se taj nivo održi.
– Trenutno je pripremamo za školu, pomoću specijalne Doman metode učenja. Naučila je, i uz batu Vukašina, da broji i računa do 10, a ume da prepozna i dosta slova. Ali ne polazi ove, već sledeće jeseni, jer još nije spremna za tako veliki korak kao što je inkluzija – kaže Nataša.
Teodora je srećno i voljeno dete, i to se na njoj vidi. Prava je devojčica, voli lepo da se oblači, da namesti kosu, obožava da pozira.
– Balet joj se mnogo dopada, mada joj se sviđa i da šeta po pisti i pozira kao manekenka. Prošle godine je bila i mala manekenka za jednu modnu kuću – priča s osmehom Nataša.
Kad je napunila 12 nedelja, krenuli smo s fizioterapijom kako bi se sprečila mlitavost mišića. Radili smo vežbe s njom svaki dan kroz igru, pa je Teodora sa 16 meseci prohodala, a sa 22 krenula u jaslice, pa u vrtić