Jedna od nas: Jelena Milovanović Bruks
Oko vrata bronza, u rukama zlato
Porodila se samo tri meseca pre početka ovogodišnjeg Evropskog prvenstva u košarci. Spremna je izlazila na teren, davala sve od sebe, a nakon utakmica jurila svojoj bebi. Sinčić ju je pratio na nekim mečevima, a bio je uz nju u najvažnijem momentu – kad je našoj reprezentaciji uručena bronzana medalja. Jedno odličje završilo je na Jeleni, a drugo je držala u rukama – najsjajniju medalju, sina Matea Dejvida Bruksa.
– Osećaj je bio fenomenalan. Bila je to kruna mog života. Želela sam da moj sin ima posebnu uspomenu kad odraste – kaže Jelena Milovanović Bruks (30).
Mateo se mami na terenu pridružio i kad je naš tim stigao u četvrfinale.
– On je bio prespavao prethodne dve utakmice, a kad sam tad videla da je budan, nisam mogla a da ga ne uzmem – kaže o najupečatljivijoj sceni s prvenstva.
Sin joj je, priznaje, davao
energiju jer se i fizički i emotivno istrošila. Zbog njega je ovo takmičenje i bilo drugačije od svih.
– Sve se usmerava ka njemu i ovaj osećaj ne može ni sa čim da se uporedi. I da smo osvojili prvo ili drugo mesto, on bi meni bio najvažniji – dodaje mama, kojoj je olakšavajuća okolnost bila ta što je prvenstvo održano u našoj zemlji pa je svemu dalo i posebnu draž.
Najteži je bio prvi trening posle porođaja
Po Mateu će prvenstvo pamtiti i ostale članice našeg košarkaškog tima koje su bile uz Jelenu.
– Mnogo mi je pomogla moja kuma Saša Čađo, kao i ostale devojke. Mateo je na pripremama spavao kod njih u sobama. On voli društvo, a one su sve njegove tetke i svima je davao energiju – ističe.
Jelena je odlukom da zaigra zadivila sve, a to joj je bio plan kad je saznala da je
Žene koje nisu iz sveta sporta ne treba da žure sa fizičkim aktivnostima. Telo profesionalnog sportiste ipak je drugačije
u drugom stanju. Ipak, nije lako kad se mama ekspresno posle porođaja vrati na teren.
– Najteži je bio prvi trening. Bilo je momenata kada sam želela da zavrljačim loptu i kažem da ne mogu. Saigračice su mi tad davale energiju i iz dana u dan je bivalo sve bolje – otkriva.
Košarkašice i najbolje znaju koliko truda treba da se izdrži sportski izazov.
– Žene koje nisu iz sveta sporta ne treba da žure, jer je telo profesionalnog sportiste i nekog ko se rekreativno bavi sportom potpuno drugačije. Svako treba da sluša svoj organizam da bi znao kada je spreman za određene napore.
Jelena kaže da sad zna koliku snagu daje majčinstvo. Zato je i mogla da nakon treninga i utakmica doji bebu, šeta se sa njom.
– Najviše volim da dojim, da tako uspavam Matea, onda nema buđenja.
Na terenu je mogla bez briga da se koncentriše na igru i zahvaljujući mužu Dejvidu Bruksu, koji joj je bio velika pomoć. Bruks, koji se bavio košarkom, savršeno razume surpugu, ali nije, priznaje Jelena, uvek prijatno imati pored sebe nekog ko se toliko razume u košarku.
– Kad ne odigram dobro, moram i njega da slušam (smeh). Ima on i dobre savete i uvek je tu kad treba.
Zbog mame je postala košarkašica
U Jeleninoj porodici ima još nekog ko poznaje košarku u detalje.
– Moja mama je košarkašica i ona je bila glavni razlog što sam počela da se bavim ovim sportom sa pet godina. Košarka je bila moj prvi izbor i ostala je moj izbor do danas.
Jelena kaže da bi volela da igra još četiri-pet godina kako bi sinčić što duže gledao mamu na terenu.
– Suprug i ja bismo voleli da se Mateo bavi košarkom, jer je ona najlepši sport. Ali neka on odluči. Svakako bih želela da bude u nekom sportu, pa čim prohoda, da bude što aktivniji.
S porodicom sada uživa u rodnom Kragujevcu. Sugrađani joj čestitaju na medalji, prilaze i njoj i bebi, koja je glavna zvezda.
– Nisam više u prvom planu, već Mateo.
Kako dodaje, tako i treba da bude.
Jelena R. Milenković