IMPRESIVNA BIOGRAFIJA
– Kada sam u martu 1996, posle nedelju dana lečenja prehlade, osećala sve veću iscrpljenost i malaksalost, kako su počeli da me bole i otiču mi sitni zglobovi šaka i stopala i kada se pojavila jutarnja ukočenost duža od 30 minuta, shvatila sam da treba da se obratim reumatologu. Bolest mi je dijagnostikovala prof. Radmila Petrović sa Instituta za reumatologiju u Beogradu, trideset dana posle pojave prvih simptoma, i odmah predložila hemijski lek.
Bila je zatečena, stalno se pitala: „Zašto baš meni to da se dogodi?“.
– Akademik prof. Vladeta Jerotić tada mi je rekao da je RA psihosomatska bolest od koje se najčešće razboljevaju mlađe žene koje su zahtevne i prema sebi i prema drugima, previše odgovorne, osetljive.
I sama lekar, verovala je svojoj doktorki i prihvatila predloženu terapiju.
– Veoma je važno lekove uzimati tačno onako kako je reumatolog predložio. Moje dve drugarice, neuropsihijatri, rekle su mi da moram da prihvatim bolest, da je poštujem i dam sve od sebe da lekovi zaustave bolest.
Tako je i bilo. Predaja nijednog trenutka nije bila njena opcija.
– Posle 30 dana bolovanja počela sam da radim. U početku je bilo teško. Brzo sam se zamarala, nisam mogla da se rukujem s pacijentima zato što me je šaka pri stisku jako bolela. Kada bih došla s posla, morala sam da spavam po dva sata da povratim životnu energiju. Uveče bih išla rano na spavanje da bih ujutru mogla da radim.
Ali korak po korak Mirjana je vra
i suprugom Miloradom
Srbije i njihovim gostima iz bivših
Dve decenije doktorka Mirjana je bila predavač i član ispitne komisije na Katedri za opštu medicinu Medicinskog fakulteta u Beogradu, predsednik Sekcije opšte medicine Srpskog lekarskog društva (SLD), glavni i odgovorni urednik našeg najprestižnijeg medicinskog časopisa „Srpski arhiv“. Bila je predsednica Republičke stručne komisije za primarnu zdravstvenu zaštitu pri Ministarstvu zdravlja, a sada je član Republičke stručne komisije za reumatologiju i Komisije za odobravanje biološke terapije obolelima od HAR pri RFZO. Jedan je od autora pet knjiga iz opšte medicine, kao i dva priručnika za polaganje stručnog ispita za doktore medicine i medicinske sestre/tehničare, prvoimenovani je autor 13 monografija, publikovala je radove u našim i stranim časopisima.
tila izgubljenu snagu. Vodila ju je želja da opet bude snažna, da prati struku, da uči i ta želja je nikada nije napuštala.
– Nisam otišla u invalidsku penziju. Radila sam kao izabrani lekar do 65. godine. Oko 1.600 građana mi je ukazalo poverenje da im budem izabrani lekar i bilo mi je zadovoljstvo raditi s njima. Polovinu radnog veka bila sam izabrani lekar u DZ „Dr Simo Milošević“na Čukarici, a drugu polovinu u DZ „Voždovac“.
Ni kada je otišla u penziju, doktorka Mirjana nije prestala da radi. Aktivna je u Udruženju obolelih od reumatskih bolesti Srbije (ORS), čiji je predsednik od osnivanja 2007. Bolest joj je, kaže, donela i nešto lepo – zadovoljstvo da pomaže drugima.
– Preko ORS-a često sam u prilici da pomognem onima koji mi se za pomoć obrate i srećna sam zbog toga. Misija ORS-a i jeste pomoć obolelima od reumatskih bolesti i članovima njihovih porodica, kroz edukacije o značaju
Akademik Vladeta Jerotić mi je rekao da je RA psihosomatska bolest od koje se najčešće razboljevaju mlađe žene koje su zahtevne i prema sebi i prema drugima, previše odgovorne, osetljive, one posebnog mentalnog sklopa
Snagu za sve što radi pronalazi u svojoj porodici, na koju je beskrajno ponosna – u suprugu Miloradu, sinovima Nikoli i Mihajlu, snahama Ani i Mirjani i unuci Milici.
– Posle treće godine Medicinskog fakulteta sam se udala, a 1977, na četvrtoj godini studija, rodila sam sina Nikolu. Krajem iste godine suprug je otišao na odsluženje vojnog roka u Skoplje. Kada smo diplomirali i zaposlili se, na Nikolino insistiranje proširili smo porodicu i 1986. rodio se Mihajlo.
Najsrećnija je kad su svi na okupu, a uloga bake joj posebno prija.
– Moja Milica, kada je vidim, uvek mi ulepša dan, razgali dušu i izmami osmeh na lice. Najveću podršku, posle roditelja, daje mi moj suprug, koji je staložen, odmeren, zna da napravi prioritet u obavezama i trudi se da mi pomogne u svemu. Ništa ne bih menjala u svom životu. Srećna sam da i sada, kao penzioner, mogu zajedno sa aktivistima ORS-a iz Beograda, Niša, Novog Sada, Kragujevca, Užica, da pomognem građanima koji nam se obrate za pomoć.