DRUŠTVO UMANJUJE TEŽINU ZLOČINA
ci koji imaju porodice, decu, položaj, ugled, za koje „niko ne bi rekao“da su u stanju da to urade, čak i kada svi znaju da oni to rade. To je društvena „kultura silovanja“koja umanjuje i legitimizuje zločin, tako da žrtvi deluje da joj niko neće verovati, da niko neće biti na njenoj strani.
Seksualno nasilje uvek ostavlja ozbiljne posledice na psihičko zdravlje žrtve, kaže Maria Forgač, master psiholog i psihoterapeut.
– Tokom samog silovanja žene prolaze kroz intenzivne telesne i psihičke promene koje za cilj imaju zaštitu od traume. Najčešće se to ispoljava kao zaleđenost, tj. osoba nepomično čeka da se traumatski događaj završi. Ovo je prirodni i urođeni odbrambeni mehanizam, jer u toku intenzivnih trauma ljudi pokušavaju da se udalje, pa ako to ne mogu da urade fizički, uradiće to psihički.
Sindrom traume silovanja je specifičan oblik akutne reakcije na stres koji ima psihološke posledice i dovodi do promena u ponašanju nakon silovanja.
– Mentalni i fizički simptomi i reakcije mogu se javiti i mesecima ili godinama kasnije. U akutnoj fazi javljaju se strah, šok i neverica, bes, osećanje krivice, a praćeni su povraćanjem, gušenjem, lupanjem srca, nesanicom, napetošću mišića, mučninom...
Akutni simptomi pak nestaju nekoliko dana ili nedelja nakon traumatskog iskustva, ali to ne znači da je došlo do oporavka, naprotiv.
– Obično dolazi do razvoja posttraumatskog stresnog poremećaja koji se
– Ženama i deci se ne veruje, žrtvama se pripisuje odgovornost za ono što su učinila ili nisu učinila, pokazuje se razumevanje za učinioca i opravdava zločin, održavaju se neodgovarajuća zakonska rešenja i neosetljivost institucionalnog reagovanja – rekla je Tanja Ignjatović, psiholog i saradnica iz Autonomnog ženskog centra.
manifestuje u obliku noćnih mora, depresivnosti, fobija, stalnog prisećanja na događaje, naglih promena u raspoloženju, suicidalnih misli ili pokušaja samoubistva, zloupotreba alkohola ili droga, problema s koncentracijom, poremećaja ishrane...
Život je izuzetno težak s ovim simptomima i svaki dan postaje borba s bolnim teretom, što trauma i jeste.
– Svaka treća osoba koja je bila žrtva silovanja pokušaće da izvrši samo
U psihoterapiji rad s ljudima koji su pretrpeli seksualno nasilje jedan je od najdelikatnijih, jer ovo je tabu tema praćena ogromnom količinom sramote, osećanjem krivice i nizom samookrivljujućih uverenja.
– Često se dešava da se žrtva na terapiju javi mnogo godina kasnije, i to zbog sekundarnih problema kao što su depresivnost, poremećaj ishrane, problemi u partnerskim odnosima, a da se tokom terapije pravi izvor traume otkrije tek kad oseti poverenje u terapeuta.
Terapija, kaže naša sagovornica, podrazumeva stvaranje uslova za slobodno ispoljavanje svih nadolazećih emocija, što u redovnim životnim okolnostima često nije moguće.
– Povratak samopoštovanja i samopouzdanja takođe iziskuje stručnu pomoć, jer ona treba da se izgradi na dubinskom nivou, a ne na površini kako to tehnike samopomoći obično omogućavaju.
Za žrtvu je zato najvažnije da nađe stručnjaka kome može da veruje i da se upusti u lečenje traume kako bi došlo do oporavka.
– Kod nas ima izvanrednih stručnjaka koji mogu da pruže adekvatnu pomoć. A to je važno, jer gotovo je nemoguće spontano se oporaviti od traume, bez psihoterapijske pomoći.
Svaka treća osoba koja je bila žrtva silovanja pokuša da izvrši samoubistvo, a svaka deseta to i uradi, kako bi se oslobodila tereta