UVERENJA KOJA IZAZIVAJU MANJAK SAMOPOŠTOVANJA
Iracionalna ideja broj 1:
„Moramo da budemo natprosečni/posebni/izuzetni da bismo bili vredni kao ljudi i mogli da poštujemo sami sebe.“Nije loše imati visoke ciljeve i standarde, ali život je ono što se dešava dok pokušavamo da ih dostignemo. I šta ako nikada ne uspemo u tome? Šta ako su standardi nerealno visoki ili nam se nije dalo da ih realizujemo? Da li to znači da nismo ni imali pravo da uživamo u sebi? Da li su poštovanje, ljubav i sreća rezervisani samo za „izuzetne“? Najvažnije stvari se dešavaju u običnim, jednostavnim danima, sa običnim ljudima. Bliskost, konekcija, pažnja, dobrota, smeh, sreća i sve radosti su svačije. Bez obzira na postignuća. Dakle, umesto da se pitamo: „Kako da se dokažem, kojim izuzetnim činom da impresioniram druge?“, bilo bi korisnije da postavimo pitanje: „Kako da izbegnem bespotrebnu muku i jad i otkrijem ono u čemu stvarno uživam?“i da to onda uradimo.
Iracionalna ideja broj 2:
„Moramo, baš moramo, biti voljeni i prihvaćeni od svih (značajnih) ljudi da bismo osećali da vredimo kao osobe.“Zbog ovog uverenja naše mišljenje o nama samima zavisi isključivo od toga kako nas drugi vide. Zato smatramo da nas drugi apsolutno moraju videti u povoljnom svetlu. Ova opsednutost priznanjem i prihvatanjem je svojevrstan vid egocentričnosti. Usmerenost na to koliko drugi ljudi obraćaju pažnju na nas i šta misle o nama jeste zabrinutost za naše „ja“. Sa tom idejom trošimo puno vremena i energije i zanemarujemo sopstvene želje i potrebe. Činjenica je da će uvek postojati ljudi ljudi koji ne misle dobro o nama. Ni mi ne mislimo dobro o svim ljudima koje poznajemo. Najvažnije je da mislimo dobro o sebi samima, a to ćemo postići onda kada počnemo da živimo u skladu sa svojim vrednostima, ne tuđim.