Đinđićeve knjige
RUŽICA ĐINĐIĆ, MIHAJLO PANTIĆ I LJUBOMIR SIMOVIĆ
Knjige „Jugoslavija kao nedovršena država“, „ Subjektivnost i nasilje“Zorana Đinđića pobuđivale su posebnu pažnju i kada su doživljavale svoja prva izdanja, i kasnije kada im je pečat vremena dao na značaju, danas takođe…
- Upravo je objavljena knjiga političkih spisa „Politika i društvo. Rasprave, članci i eseji”, a biće i filozofskih, koje su priređene zbirke njegovih radova i tekstova - kaže za „Blic“Ružica Đinđić, supruga pokojnog premijera, i napominje:
- Treba objaviti i njegove prevode. Sve te knjige, između ostalog, pružaju za neke možda novu, ja bih rekla skrajnutu, ali svakako upečatljivu sliku o Zoranovim dostignućima i dometima na teorijskom planu. S druge strane, većina nas je rasla, sazrevala, oblikovala se uz neke važne, dobre knjige. On takođe. Verujem da su njegove knjige, i da će tek biti, temeljno, čvrsto a prijemčivo i plodno uporište mnogih ( mladih) ljudi. Možda im specifičnu posebnost daje činjenica da je trenutak u kome smo zastrašujuće sličan onom zbog kog je, u nastojanju da svima bude bolje, dao sebe. Lično, knjiga je bila naša višestruka spona. Počev od toga da smo se upoznali na promociji njegove knjige “Jugoslavija kao nedovršena država”, pa nadalje.
Pisac i književni kritičar Mihajlo Pantić kaže da se živo seća vremena pre dvadesetak godina, kada je Zoran Đinđić u „Književnim novinama” objavljivao tekstove koje će ubrzo potom sabrati i objaviti u knjizi „Jugoslavija kao nedovršena država”. Veli, bilo je to vreme kada je stara zemlja polako počinjala da puca po svim šavovima i granicama.
- Nacionalne inteligencije davale su važan doprinos tom pucanju, a Zoran Đinđić je napisao vrlo ozbiljnu, objektivnu analizu prirode i stanja državne tvorevine kojoj se nazirao kraj. Reakcije na knjigu bile su burne, od osuda partijskih komiteta do polemičkog osporavanja ili saglašavanja u javnosti. Mislim da bismo napravili grešku ukoliko bismo Đinđićeve filozofske, sociološke i političke radove isprazno idealizovali, bolje bi bilo da ih iznova pročitamo. Taj zahtev bi se najpre mogao odnositi
na današnju političku „elitu”, možda bi se upravo tu mogla naučiti kako se misli o političkoj stvarnosti. Nažalost, bojim se da u toj društvenom staležu ima malo onih koji imaju volju, znanja i analitičkih kapaciteta da to i učine. Zato bih rekao da nam Đinđićeve knjige između ostalog pomažu da sagledamo stanje savremene srpske političke scene, a time i nedovršene države u kojoj živimo. Ta scena je, bez sumnje, čast izuzecima, gotovo u potpunosti deintelektualizovana. Ali je zato, blago nama, od podruma do krova estradizovana i tabloidno misaono utemeljena - ističe Pantić.
Govoreći o Zoranu Đinđiću i njegovom delu, Ljubomir Simović napominje:
- Ovih dana se mnogo govori o rejtingu političara. Pritom nas mnogi podsećaju na to kako je Zoran Đinđić uoči izbora 2000. imao vrlo nizak rejting. Treba se, međutim, podsetiti i na to da je tadašnja vlast protiv njega vodila neviđenu kampanju , optužujući ga za sve što joj je moglo pasti na pamet, od veleizdaje do podrške bombardovanju Srbije. Oni su ga toliko napadali, optuživali i ocrnjivali zato što su se plašili njegove inteligencije, njegovog znanja, njegovih ideja, njegove energije i efikasnosti, njegove spremnosti da se suočava s problemima. Jednom rečju napadali su ga zato što su u njemu videli najveću opasnost po sebe i svoje pozicije.
Akademik Simović, potom, ističe da se sam Đinđić se nije borio za popularnost i rejting.
- On se borio za promene. Njegovi tekstovi, govori, i uopšte njegovi javni nastupi i danas pokazuju ne samo svoju veliku ubedljivost, nego i živu aktuelnost. Oni svoju visoku vrednost pokazuju pogotovo kad se uporede s onim što se danas, sa više komocije nego znanja, sa više demagogije nego odgovornosti govori na političkoj sceni Srbije. A Srbija se još nije oporavila od Đinđićevog ubistva, samo toga nažalost još nije svesna - kaže Simović.