Danadanak u krvi

Neki pojmovi ili metafore, poput ove iz naslova, s vremenom iščeznu ili se barem izmijene do neprepoznatljivosti, tako da nova forma u potpunosti prekrije stari sadržaj. Nemam dokaza (ali imam osjećaj/utisak) da, na primjer, na našim drumovima zadnjih godina gine više mladih ljudi nego što ih je nekad odnosio zlehudi janjičarski teror. Zar to nije isto, a samo malo drugačije? Ako znamo krivca za ono od nekoć, šta je i ko je kriv za ovo danas?

Na prvom mjestu vozači, naravno, oni pijani ili drogirani jer su sjeli za volan, ali i oni drugi, bahati i obijesni, što ne mare ni za svoj, a nekmoli za tuđi život. Ali zar za takve (prve i druge) nisu krivi i oni psiholozi (ili psihijatri) koji prilikom izdavanja dozvole u kandidatu za vozača nisu prepoznali ubicu, manijaka, koji će u pogodnom trenutku odvesti u smrt i sebe i druge? Našim putevima krstare mnogobrojni krševi stariji od 25 godina, neregistrovana vozila, neosvjetljeni traktori i druge prikolice, čudovišta na dva-tri-četiri točka, olupine bez kočnica s pogonom motokultivatora, koje nikad i nigdje nisu bile ni na kakvoj kontroli. Za volanom takvih naprava često sjedi klinčadija od desetak godina, a putnici se tiskaju kao na brodovima što krijumčare imigrante.

O samim drumovima da ne govorimo, o neobilježenim raskršćima, prelazima preko pruga, izvaljenim branicima, potrganim ili prefarbanima saobraćajnim znacima, semaforima koji ne rade ili se ne vide, silnim rupama u kojima se polomi svaka poluosovina, blatu i ulju na asfaltu i svakoj drugoj smrtonosnoj zamci. Na kraju da ne zaboravimo ni saobraćajce, među kojima pored valjanih ima i svakojakih. I kad sve saberemo, dobro je da nas ima i živih.