Grčka literarna leta
„Kiteron kojim sam odmicao kroz stenje i žbunje, sivi vrhovi Helikona, iza mene žute i oker mrlje tebanske ravnice, a ispred mene Korintski zaliv – svi ti nazivi nosili su istoriju i legendu!“, kaže Žak Lakarijer u knjizi „Grčko leto“
Tri pisca putuju Grčkom ovekovečujući među koricama svetlost, miris i žamor autentične Helade o kojoj mašta ostatak Evrope ljubomoran na sunce, vino, masline i slobodu. Prvi je stigao Lorens Darel, miljenik grčke zemlje kojoj se stalno vraćao, opčinjen slobodom koju je imao samo pod tim nebom.
Godina je 1937. i predani službenik britanskog ministarstva inostranih poslova dobro je obavešten o svemu što se sprema, svakodnevno prima i šalje izveštaje, ali pisac u njemu ne haje, već traži kuću na Krfu u koju će se smestiti, sa čije terase će gledati more i ruže vetrova, odakle će ići u potragu za Prosperovom pećinom, uveren da su se baš na Krfu morali iskrcati junaci Šekspirove „Bure“. Pisac nadgornjava službenika, umetnost pobeđuje dosadne admini- strativne dužnosti. Darel mašta o tome da sva leta svog života provede lutajući grčkim ostrvima poput modernog Odiseja koji beži od ratova znajući unapred sve o njima, pobednicima i pobeđenima.
Zbog toga se čudi privrženosti i ljubavi koju Grci gaje prema Englezima, gde god se pojavi nalaze mu kuću, na Kipru je i grade, posećuju ga, donose darove, a on izbegava da im kaže istinu o tome šta se spre- ma gore, na Severu, daleko od nevinih misli i prostosrdačnosti Homerovih sinova i kćeri. U pismima koja piše svojim prijateljima ne krije očaranost podnebljem i privlači, gotovo nagovara Henrija Milera da u samo predvečerje ratova, svetskog, a potom u Grčkoj i građanskog, dođe na Krf.
Sa Krfa će Miler krenuti dalje Grčkom sam, opčinjen lepotom i nevinošću koja je probudila pesnika u njemu, inspirišući ga za najpoetičnije delo koje je ostavio, „Kolos iz Marusija“(na srpskom u izdanju Karposa, 2009). U plastificiranoj Americi iz koje je došao, kao i u kalu pariskih besprizornika sa kojima se družio, nije bilo takve ljubavi prema životu. I Miler se, bez stida, oslobađa svoje lažne, marketinške košuljice šarmantnog perverznjaka i provokatora morala, zaboravlja na svet koji je ostavio za sobom i putuje Grčkom u istinskom uverenju da je došao u kolevku svih zemalja, civilizaciju koja je sačuvala antičku mudrost, vizantijsku epifaniju i seljačku srdačnost gorštaka. U Epidauru, popevši se do poslednjeg reda amfiteatra osluškuje božansku, apsolutnu tišinu i kaže – ovako se morao osećati Nunjes de Balboa kada je sa maglenih vrhova Anda prvi put video Pacifik. Piše pisma Darelu, obećava da će se vratiti na Krf, potom da će se sastati u Atini, ali ide dalje, beži od svega što bi ga vratilo u zapadni svet, gonjen željom da ostane uprkos ratu, okončavajući jedno dugo, nestvarno grčko leto posle koga više ništa neće biti isto.
Kada su se ratovi završili, u osiromašenu, slomljenu, ali ponosnu Grčku koja liže sveže rane dolazi i mladi francuski putnik, pisac i budući naučnik Žak Lakarijer (1925-2005). Dolazi na nekoliko meseci, a ostaje dvadeset godina, još jedan moderni Odisej koji je zaboravio put do kuće o čemu će napisati „Grčko leto“, svoje najbolje delo (na srpskom u izdanju Karposa, 2012). Dok su Darelovi zapisi najbliži dnevničkim beleškama, a Milerovi zanosi pesme u prozi kojih se nije stideo smatrajući Kolosa svojim najboljim delom, dotle Lakarijer pokazuje želju da objasni, sistematizuje, naučno klasifikuje ono što vidi i to na različitim poljima: istorije, mita, jezika, religije, etnologije, geografije, a iznad svega, i najvažnije, pozorišta i literature koje će preneti u Francusku, postajući u zrelim godinama jedan od najvećih tumača antike na sceni, duboko promišljajući sve one Antigone, Kasandre i Edipe koje je viđao na ulicama i drumovima kojima je išao peške ili autobusima opasnim po život.
U tom neposrednom kontaktu sa zemljom i ljudima, Lakarijer je otišao najdalje jer nije bio ni diplomata ni gost, već samo putnik, gotovo mitski orijentisan na gostoprimstvo i dobrotu nepoznatih, od atoskih kaluđera, preko seljaka sa ostrva koji su ga hranili, do građana sa kojima sedi u bezbrojnim grčkim kafanama. Oni su ponosni i očajni, ćutljivi u prvom susretu, a zatim otvaraju dušu na jeziku koji je Lakarijeru zvučao kao Sofoklov.
Večiti, blistavi san o Mediteranu zabeležen na stranicama ovih putopisaca danas kao da više nije moguće oživeti. Grčka leta našeg vremena opterećena su ekonomskim smicalicama i političkim potresima, revolucijama i izbegličkim čamcima koji su poslednja nada očajnika... Književnost je Kalipso koja je zaustavila vreme. U tom snu pesnika, Grčka je najlepša zemlja na svetu, kolevka evropske civilizacije, Velika Majka, ili kako je nadahnuto naziva Lakarijer – Panagija Glikofilusa, Bogorodica slatkog poljupca, onog od koga se tone u san o sreći.