Šetnja glavnom ulicom Evrope
Tokom maja i juna 2011, poznati francuski pisac, lekar i diplomata, Žan Kristof Rifen, otpešačio je čitavih 800 kilometara duž čuvenog Puta za Kompostelu. Poput njega, grupe hodočasnika iz Španije i čitave Evrope, slede ovu istorijsku trasu da bi se na cilju, u gradu Santjago de Kompostela, poklonile moštima Svetog apostola Jakova. Svoje prvo i jedino „hodočasničko“iskustvo Rifen je opisao u knjizi „ Besmrtno pešačenje“koja se neobičnim izborom teme i sadržaja brzo uvrstila u najprodavanije knjige u Francuskoj poslednjih meseci.
Nakon „čudesnog“otkrića groba Svetog apostola Jakova, početkom 9. veka, Kompostela već u 11. veku postaje velika hodočasnička ruta da bi, nakon pada Granade 1492. i ustoličenja Izabele, postala i zvanično jedna od tri najveće. Ali, ono što je samog od početka bila vrlo tanušna istorijska pretpostavka, pokazalo se kao genijalni politički potez. Otvoriti put hodočašću na Zapad predstavljalo je uspostavljanje ravnoteže u hrišćanskom svetu u kome su sva dotadašnja kretanja težila istočnim svetilištima, Jerusalimu i Rimu.
Zato je trebalo stvoriti neverovatno zamršenu priču po kojoj su se mošti Svetog apostola preminulog u Jerusalimu mogle pronaći osam vekova kasnije u gradu udaljenom tri hiljade kilometara. Prisustvo Svetog apostola na krajnjem zapadu Iberijskog poluostrva je bukvalno neobjašnjivo. Uprkos tome, potekle su reke hodočasnika i razlile se na terenu koji je prethodno zauzimao islam. Tvrditi da je osvajanje Granade bilo klica budućeg odredišta hodočašća je možda prebrz zaključak. Recimo da je španski kralj Alfonso bio pokretač jedne legende dalekosežnih dometa. Upravo ona će Svetom Jakovu podariti oreol „Matamora“, istrebitelja Saracena i zaštitnika Španije.
Danas je, Put za Kompostelu, donekle lišen svoje duhovne dimenzije, postao vrsta moderne „potrage za gralom“urbanog čoveka koji na bezbrojne načine traži da obnovi prekinute veze sa prirodom i „pronađe sebe“. Tako se među brojnim hodačima sa rancem na leđima koji sebe smatraju „pravim“hodočasnicima viđaju i oni drugi, „lažni“, koji duge kilometre puta prevaljuju biciklima, taksijima ili rashlađenim turističkim autobusima.
Međutim, za Rifena je sve počelo bez čvrstog plana koji drugi ljudi godinama unapred razrađuju do sitnica. Imenovanje za ambasadora u Senegalu kao i izbor za člana Francuske akademije, nekoliko godina kasnije, nužno su mu nametnule dilemu da li sve te počasti i odgovornosti imaju neki smisao. „ Svaki put kada bi mi postavili pitanje: ’ Zbog čega ste išli u Santjago?’, ja bih se našao na muci šta da odgovorim. Kako objasniti onima koji ga nisu doživeli da put upravo ima taj efekat, ili vrlinu, da vas navede da zaboravite sve razloge koji su vas naveli da pođete? Jednostavno ste krenuli, i to je to.“
Put za Kompostelu ukazao se kao spasonosno rešenje za njega pre svega zato što pešačenje, naročito ako traje dugo, omogućuje svakome da „ pretrese ranac svoje egzistencije“i utvrdi prioritete. „ Sićušan u beskraju i grandioznosti puta, niti sam ja bio ja, niti iko drugi, ništa osim mašine za hodanje, najjednostavnije moguće, kojoj je i krajnji cilj i trenutni zadatak bio da istrajno stavlja nogu pred nogu.“Međutim, dimenzija „praktičnog“ubrzo se nametne sama: gde se može naći nešto za jelo, kako obezbediti vodu za piće, čime izlečiti žuljeve i rane od hodanja, na kom mestu provesti noć. Putna isprava credencial koja se hodočasniku izdaje na „startu“služi da se pečatom overi svaka etapa puta i pristupi u specijalno predviđena prenoćišta. Po dolasku na cilj taj dokument daje pravo na diplomu, „compostelu“, jedini opipljiv dokaz znojenja i truda za one koji su pešačili bar sto kilometara.
Rufin je polazeći u Kom- postelu izabarao težu i ređe biranu maršrutu, onu koja od Handaja u Francuskoj vodi u Kompostelu takozvanim Severnim putem, sledi baskijsku obalu sa čuvenim letovalištima i plažama da potom zađe u Pirineje, neuporedivo teže savladivu od standardne trase zvane Camino frances. Na ovom putu broj hodočasnika je tako mali da za posledicu ima činjenicu da je pešak gotovo uvek sam sa sobom. „Polazeći za Kompostelu, nisam tražio ništa i našao sam ga. A onda sam neočekivano počeo da u sebi opažam prisustvo čudesno prijatne saputnice: praznine. One koja vas vodi ka sveobuhvatnom.“
Samoironija, vedar humor, ton modernog Didroa, veličanstveni opisi prirode i portreti najrazličitijih ljudi načinjeni u prolazu, u slučajnim susretima, učinili su da se ovo sveže i zabavno filozofsko štivo uvrsti među zanimljivije tekstove putopisne proze.