Večiti rivali
Večito rivalstvo estradnih ikona Cece i Karleuše ovih dana kulminira, trese društvene mreže i puni novinske stupce. U jadu u kojem smo široke narodne mase em su dobile novu igračku, em imaju sa čime da ispiraju usta. Nisam nadležan pa o tome neću - ali hoću o jednom predsedniku. Izvinjavam se - ovoga puta ne o onom na koga ste pomislili. Dalekog septembra 1965. u školu „Maršal Tito“u mom rodnom selu Medveđi, u učionicu sa olajisanim podom ušao je novi nastavnik sa lenjirima i šestarom i rekao: „Ko navija za Partizan, obavezno ima trojku iz matematike“. Poslednje dve decenije navijam za zdrav razum i za dan kada ću moći da svoje unuke povedem na derbi. Nažalost, kako stvari stoje - on je izgleda dalji od večnosti. Odlazak na tribine srpskih stadiona je rizičan poduhvat - u arsenalu destrukcije, agresije i bahatosti najblaže šta vam se može desiti je da prođete samo sa razlupanom glavom!
Večiti rivali Partizan i Zvezda priveli su kraju još jednu mrziteljsku sezonu, u kojoj se usput igrao i fudbal. Duplu krunu osvojio je klub na čijem je čelu neuništivi čovek za sva vremena - Milorad Vučelić, odmilja zvani Vučela. Šezdesetosmaš, levičar, akter i svedok gotovo svih krucijalnih i turbulentnih događaja koji su poslednjih decenija potresali Srbiju. Nekada - lični prijatelj Dobrice Ćosića, upravnik Zvezdara teatra, generalni direktor RTS-a, producent Emiru Kusturici, konsiljere Slobodana Miloševića, konspirator institucije koja se nekad zvala Udba, ideolog i visoki funkcioner SPS-a - i šta još ne! Danas je skromni vlasnik i glavni urednik časopisa „Pečat“i predsednik fudbalskog kluba „Partizan“. Samo to. Još nije Berluskoni - ali dokazuje da i u fudbalu može biti uspešan. I dok je FK Partizan trijumfovao, partizani čije kosti još uvek ratuju sa svojim večitim rivalima ravnogorcima uknjižili su neočekivani poraz. Sud u Valjevu je rehabiltovao komandanta Gorske garde Nikolu Kalabića. Poništio je presudu Sreskog suda u Mionici od 11. septembra 1946. kojom mu je konfiskovana i oduzeta imovina. I dok se raspolućena srpska javnost ne smiruje, dok traju sučeljvanja i polemike istoričara, publicista i političkih subjekata o tome da li je odluka suda ispravna ili ne, dok tužilac najavljuje žalbu višoj sudskoj instanci, što je legitimno, jedan visoki vladin činovnik usudio se da javno ospori i unapred bezuslovno odbaci presudu o rehabilitaciji. I to pre okončanja sudskog postupka u drugom stepenu koji je izvestan. I što je još frapantnije izjavio je „ da je on i Agencija na čijem je čelu neće primeniti niti izvršiti, jer on smatra da Sud nije doneo ispravnu odluku“. Reč je o gospodinu Strahinji Sekuliću, direktoru Agencije za restituciju. Kao građanin, kao Srbin i filmski i TV preduzetnik koji je jedva izvukao živu glavu jer se usudio da zagrebe u kovčeg pokopanih istina o tragičnom bratoubilaštvu u Drugom svetskom, o međusrpskom i građanskom ratu u Srbiji u periodu od 1941. do 1945 - bez važnosti je šta ja mislim o rehabilitaciji Kalabića? Daleko bilo da mislim da treba amnestirati bilo čije zločine. Ni one koje je počinio Kalabić, ako ih je počinio, niti one koje su počinili komunisti - što je, nažalost, pranjem istorije odavno već učinjeno. Ali se moram zapitati!
Ako nipodaštavamo odluke sudova, ako ih omalovažavamo i ignorišemo - kuda to danas ide Srbija? Ako u svojim slobodnim interpretacijama građini imaju pravo da dovode u sumnju sudske odluke, službenici te iste države to ne smeju nikada, i nikako. Postoji li u Srbiji slovo P od pravne države ako visoko pozicionirani činovnik vladine agencije osporava nadležnost, merodavnost i autonomnost suda? I pri tom izjavljuje da neće poštovati odluke pravosudnih organa sopstvene zemlje. Da neće postupiti po njima. U konkretnom slučaju, da neće naslednicima rehabilitovanog vratiti otetu imovinu jer on misli drugačije od Suda. Jer on zna bolje. Jer mu se tako ćefnulo!
Čemu onda sudski proseci kada pojedinac sam može biti tumač istorijske istine?
Ako nipodaštavamo odluke sudova, kuda to danas ide Srbija?