Žabalj za Gogolja
Izveštaj Državne revizorske institucije o kontroli male
vojvođanske opštine Žabalj u kom se vidi da su lokalne vlasti nezakonito potrošile više od milion evra odličan je pokazatelj kako se arče narodne pare. I za to nije potrebno da se kroz neku opštinu obrću stotine miliona i milijarde. Dovoljan je čak i mali budžet kao što ga ima Žabalj, na čijem je čelu već godinama predsednik Čedomir Božić, koji je već promenio tri političke opcije, da se čelnici raspojasaju i gurnu prste u slatki med zajedničke kase.
Činjenica je da među čelnicima opština ima i onih
koji su pošteni i svoj posao rade vredno i kvalitetno. Međutim, u velikom broju slučajeva na čelne funkcije dolaze oni kojima je, kako bi narod rekao, obraz kao đon. I onda uslede ne samo proceduralne greške u trošenju narodnog novca, čime se često pravdaju (mada opravdanje i nije neko jer pokazuje nesposobnost) već i direktno bahaćenje, razbacivanje i trošenje po sistemu jedne druge narodne izreke „lako je tuđim po trnju mlatiti“, koja u ovom slučaju može da glasi „lako je tuđim parama ‘ajfone‘ kupovati“.
Upravo taj „ajfon“roze boje, koji je opština Žabalj
platila 96.000 dinara a da se ne zna ni ko ga je naručio ni kod koga je završio, jedan je od simbola bahatosti lokalnih moćnika, pa ne čudi što je predsednik od svojih Žabljana zaradio nadimak Čeda Ajfon. Simbol je toga kako su lokalni moćnici ubeđeni da će njihovo razbacivanje proći ispod radara, a o stotinama hiljada za kafane, nezakonitom povećanju plata i isplaćivanju nagrada, sumnjivim službenim putovanjima da i ne govorimo. I tako sve dok ne dođe revizor.
Dobra je vest što je revizor, baš kao u istoimenom komadu
Nikolaja Gogolja, postao strah i trepet za lokalne raspikuće u foteljama. Loša je što ne stiže da ih više prekontroliše i što kazne nisu veće. Loša vest je i to što izveštaji našeg revizora o radu lokalnih uprava gotovo uvek pokazuju ono što je i Gogolj rekao za svoj komad - „ono što je u Rusiji ružno, sve nepravde koje se čine na onim mestima i u onim slučajevima gde se pravednost traži od čoveka više od svega“. Loše je i to što bi Gogolj, da se nekim slučajem pojavi u današnjoj Srbiji, imao mnogo materijala za svoja dela. O Branislavu Nušiću i Radoju Domanoviću da ne govorimo.
Ajfon koji je opština Žabalj platila 96.000 dinara simbol je bahatosti lokalnih moćnika