Najbolji uspeh naših od 2006. van Srbije
U poslednjih 12 godina, ako se ne računa EP 2012, nismo imali rezultate za ponos.
Možda nije bilo lako da se gleda, možda nije bilo bravura kao što smo navikli krajem prošlog veka, ali - naši rukometaši su prebrodili prvu fazu Prvenstva Evrope. I to je uspeh koji van Srbije odavno nisu ostvarili.
Nije bilo lako igrati protiv Hrvata, i to u uzavrelom ambijentu u Splitu. Nije bilo lako ni protiv Šveđana, koji su po četiri puta bili prvaci Evrope i sveta, a imaju i četiri olimpijska zlata, poslednje na pretprošlim Igrama. A onda, posle dva poraza, usledio je meč sa Islanđanima koje su “orlovi” pobedili (29:26). Islanđane, nimalo naivnu ekipu, u meču koji je bio “biti ili ne biti”. Ipak, nije bila dovoljna ta pobeda od tri razlike, trebala nam je i pomoć Šveđana, koji su je i uručili savladavši Hrvatsku, pa su izabranici selektora Jovice Cvetkovića prošli u drugu fazu.
A u njoj... U njoj tek slede velika iskušenja. Uostalom, u Zagreb stiže 12 najboljih selekcija na kontinentu, naše “orlove” uopšte ne čekaju laki mečevi, ali jedna stvar je već sada jasna. Ovakav plasman u glavnu rundu, kako se to zvanično zove na šampionatima Evrope u rukometu, srpska selekcija nije imala od kada nastupa samostalno, ako se ne računa šampionat održan u našoj zemlji.
Naime, 2006, tada kao Srbija i Crna Gora, stiglo se do glavne faze u kojoj pobeda nad Mađarima, uz poraze od Islanda i Danske, nije bila dovoljna za prolazak dalje. Dve godine kasnije nismo se ni kvalifikovali za Evropsko prvenstvo. Potom, 2010. bili smo 13. na Starom kontinentu, sa jednim remijem kao najvećim uspehom, a onda je usledilo takmičenje u Srbiji i drugo mesto pred publikom u Beogradskoj areni. Ipak, i 2014. u Danskoj i 2016. u Poljskoj opet je prva faza bila naš krajnji domet - pre četiri godine smo bili 13. sa jednom pobedom, a pre dve godine petnaesti - sa jednim remijem.
Ekipa selektora Jovice Cvetkovića je napravila iskorak. Uz poraz od dve rukometne velesile, pobedu nad direktnim konkurentom za treće mesto i svakako važnu podršku Šveđana u poslednjem kolu. Ali iskorak jeste napravljen. Bilo bi dobro da se na tome ne stane. Da li je to moguće? Pa...
Ko je ikada pratio naš rukomet u doba zlatnih generacija, kakvoj je i Cvetković pripadao, zna da je sve moguće kada se igra “srpskim stilom”. Lucidno, a hrabro. Planski, a muški. Kada krila polete, onda i ekipa isto učini s njom. Tada ima i cepelina, i trijumfa, i osmeha. Zapravo, od njih mnogo toga i počinje. Bilo bi baš dobro da na njega “orlovi” ne zaborave. A ni mi koji ih pratimo. I priznajemo, nerviramo se. Ali ako je već iskorak napravljen, podrška bi stvarno - baš dobrodošla. Uostalom, toliko toga negativnog vidimo oko sebe i u sebi svakog dana, podrška bi bila jedan naš sopstveni iskorak - da bi i našima, “u lijepoj njihovoj”, krenulo još bolje. ■
„ORLOVI“SE 2008. NISU NI PLASIRALI NA EP, 2010. I 2014. SMO BILI 13, A PRE DVE GODINE ČAK 15.