Laž se u Srbiji lako uklopi u stvarnost
Vlast sačinjena od karikaturalnih mediokriteta s lažnim diplomama istinski je proizvod autentično većinske želje, kaže dobitnik NINove nagrade Dejan Atanacković.
Prestižno priznanje pripalo mu je za roman prvenac „Luzitanija” („Besna kobila”) čija se radnja (zasnovana i na istorijskim činjenicama) odvija, između ostalog, u duševnoj bolnici u vreme Prvog svetskog rata. U razgovoru za „Blic” govori o tom svom delu, nagradi, odnosu razuma, ludila i gluposti, društvenom trenutku, budućoj knjizi...
U obraćanju medijima skajpom na konferenciji za novinare rekli ste da tek treba sami sebi da objasnite da ste dobili NINovu nagradu...
- Nisam još imao vremena da sa sobom o tome ozbiljnije porazgovaram, pa ni da odgovorim na stotine poruka koje su mi stigle, putem SMS-a, Fejsbuka, i svih raznih sistema komunikacije, od kojih mi se juče u dva navrata blokirao telefon. Ne znam koliko sam intervjua dao preko skajpa, telefona i mejla. Uz to, ovde su za mene uobičajeni radni dani, predavanja ujutru i po podne. Evo sada je 10 uveče, pišem odgovore za „Blic”, a odmah potom za još jedan nedeljnik. Ali sve je to odlično. Prezadovoljan sam, kao i moj izdavač, koji takođe ovih dana juri od jutra do mraka ne bi li na vreme obezbedio štampanje novog tiraža.
Vaš nagrađeni roman „Luzitanija” čija se radnja odvija u ovdašnjoj duševnoj bolnici, u vreme Prvog svetskog rata, baziran je i na faktografiji. S kojim osećanjem ste tu faktografiju preplitali s umetničkim tkivom?
- Tražeći potrebne podatke uveo sam sebe u zanimljivu igru, pokušavajući da što je moguće više zamaglim razliku između istorije i fikcije. Roman je svakako prepun nestvarnih momenata, koji odstupaju od bilo čega istorijskog, ali i te sam slike pokušao da pokažem u što jasnijim detaljima, pa i potkrepim pseudodokumentarnim sadržajima, kako bi ta linija između stvarnog i nestvarnog bila što tanja. Nije me interesovalo da pišem istorijski roman, naprotiv. Zanimalo me je pre svega da se bavim istorijom kao narativom, kao pričom, a mnogi su ključni istorijski događaji u kolektivnoj svesti ovde bliži mitu nego istoriji. Zato je istoriju tako lako zloupotrebiti. Istovremeno, postoje i neke istorijske činjenice koje malo koga zanimaju, a trebalo bi, baš kao što je i priča o prvoj beogradskoj psihijatrijskoj bolnici, jednoj po svemu sudeći vrlo zanimljivoj instituciji. Ta priča međutim u sebi ne nosi unovčiv patriotski potencijal, tako da, kao mnogo štošta, polako nestaje i urušava se zajedno sa Doktorovom kulom.
Da li je činjenica da ste vizuelni umetnik zaslužna što je junak
SVAKA VLAST, PA I ONA NAJNEPOPULARNIJA, UVEK JE IZRAZ PROJEKCIJE ŽELJA
dr Stojimirović, kao i drugi likovi, tako koloritan. Da li u vašem umetničkom svetu kolorit više teži reči ili slici?
- Svakako je poslednjih godina tekst postao dominantan, a kao što sam već ranije naglašavao, zaista je taj spisateljski rad vrlo sličan svakom drugom radu kojim se proizvode slike i prizori. Jer u osnovi je to: stvoriti sliku, provući pogled čitaoca kroz sekvencu događaja, dozvoliti da se čitalačka mašta ukrsti sa maštom pisca.
Na izvestan način, glavni junaci vašeg romana su razum, ludilo i glupost. A to, između ostalog, otvara pitanje njihovog međusobnog odnosa..?
- Luzitanija je država koja opstaje zbog saveza uspostavljenog između razuma i ludila koji su jedno drugom neophodni. Okružena je glupošću kao krhki brod podivljalim morem. Hor pacijenata i osoblja skladno peva državnu himnu Luzitanije koja je posvećena upravo gluposti. Jer oni znaju da je glupost prijemčiva, potkupljiva, da se s njom lako prave dogovori i ulazi u koristoljubive aranžmane.
Ako iskoračimo iz romana u realnost u kojoj živimo, koje su joj ključne odlike? Kako gledate na društvene, političke prilike u Srbiji a kako na svakodnevicu običnog čoveka?
- To su vrlo opširna pitanja, ali mislim da se mnogo toga može svesti na odnos istine i laži. Čini se gotovo neverovatnim koliko se laž lako uklapa u svakodnevne potrebe pojedinca i društva. Korisna je da se izbegnu razna suočavanja, da se opravda lično nezadovoljstvo, i tu se negde, u tom zajedničkom interesu da se opskrbe potrebnom količinom laži, vlast i pojedinac nekako pronalaze u istoj nadrealnoj ravni punoj pojednostavljene stvarnosti. Naravno da je svaka vlast, pa i ona najnepopularnija, uvek izraz projekcije želja, i te su želje ponekad svesne, ponekad nesvesne, pa je tako i jedna vlast sačinjena od karikaturalnih mediokriteta s lažnim diplomama istinski proizvod autentično većinske želje.