Srpskohrvatska ljubav
Nakon posete predsednika naše države Zagrebu - sa zadovoljstvom možemo konstatovati da smo i mi Srbi u nečemu bolji od Hrvata. Imamo bolji predsednički automobil. Da li samo u tome? Da li je „zver na točkovima“jedina vajda od naše obilate i srdačne saradnje sa Arapima, spoznaćemo kada za to dođe vreme, ali da je imponovalo - imponovalo je. I ne samo to. Naš predsednik je očigledno šarmirao svoju domaćicu - toliko da ga je Kolinda uz nos „udrugama i domoljubima“pohvalila izjavivši „da Vučić kojeg je ona ugostila nije bio onaj Vučić iz devedestih prošlog stoljeća - već da je ovo bio jedan novi europski Vučić!“. Što je, pretpostavljam, posebno obradovalo Vojislava Šešelja? Šalu na stranu, nisam fan A.V. poput kolege Goncića i zemljaka Žike Šarenice, ali moram priznati da i sa najvećom mrzovoljom ne mogu naći nijednu zamerku nastupu, izgovorenim rečima, vladanju, ozbiljnosti i opuštenosti A.V. prilikom posete Hrvatskoj. Daleko od svakog ushićenja zaključujem da je dovoljno mlad, a rekao bih pametan i pragatičan - da je shvatio da mora da se menja. U poslednje vreme, i zaključno sa Zagrebom, to se uočljivo zapaža i primećuje. I rekao bih - daje rezultate. Hoće li to biti dovoljno da ekipa oko Siniše Malog i dalje nastavi da vodi Beograd videćemo za koju nedelju. Kako su sadili - tako će i brati.
Ipak, jedno je sigurno. Onoga trenutka kada se zakopaju sve ratne sekire, kada se vekovima zalivana međusobna netrpeljivost trajno arhivira u prošlost, kada dva slovenska naroda oproste jedan drugome i iskreno pokažu i saučešće i sućut za više stotina hiljada žrtva stradalih u razmiricama i klanicama u prošlom veku, kada Jasenovac postane mesto zajedničke osude zločina i bezumlja, kada se pomire Srbi i Hrvati - tada će Balkan postati cvetna bašta. Jer zlo i mržnja dva najmnogoljudnija naroda generešu sve druge mržnje, nedaće, neverice, razilaženja i sukobe drugih naroda i etničkih zajednica na ovim prostorima. Zbog toga je krucijalno važno što je predsednik Srbije otišao u Zagreb, i što je tamo primljen vrlo pristojno i korektno - uz nespornu dobronamernost i gostoprimstvo gospođe Kolinde, koja takođe zaslužuje sve pohvale.
Nažalost, ova poseta pala je u vreme jednog posebno tragičnog događaja. Skoro naprasno, tragično rano i mnogo pre pred Bogom određenog vremena za umiranje, napustio nas je veliki glumac osebujnog talenta - naš Nebojša Glogovac. Hiljade ljudi na njegovom ispraćaju svedoče koliko je bio voljen i cenjen. Bez ozbira što nam se ponekada učini da ponešto i možemo, da imamo nekakvu moć, da nešto možemo da rešimo i odlučimo - sve je u Božijim rukama. Ako je tačna ona koju je u svojoj tužnoj besedi nad odrom pokojnika izogovrio Mitropolit Amfilohije Radović „da svevišnji bira i uzima najbolje cvetove iz zemaljske bašte i odnosi ih u rajsko naselje“, onda je iz naše otkinuo najlepši, najmirisniji i najbolji. I dok je celokupna i svekolika javnost na prostorima eks Jugoslavije pokazala žaljenje, veliku solidarnost i dostojni respekt prema liku i delu poslednjeg srpskog Hamleta - deo hrvatskog tiska je bez srama ironično likovao, inateći se, uz podesećnje „da, danas mi trebamo žalit Glogovca, čovjeka koji je na filmu i TV otjelotvorio velikog zlikovca i koljača Dražu Mihailovića“. A ni potpisniku ovih redova nisu ostali dužni, podsećajući „da je za ‚RAVNU GORU‘ kriv pokojni Aleksandar Tijanić i minorni glumac i još gori redatelj Radoš Bajić“. Hvala...
Na stranu to što đeneral Mihailović nije bio ni zločinac ni koljač, jer da jeste, srpsko pravosuđe ga ne bi pre par godina pravosnažno rehabilitovalo, ako je po hrvatskim medijima i analogno tome - znači da velikom švajcarskom glumcu Brunu Ganzu ni jedan kafe u rodnom Cirihu ne bi trebalo da posluži ni kapućino jer je podjednako maestralno kao Glogovac Čiču u sjajnom filmu „Hitlerovi poslednji dani“odigrao Adolfa Hitlera? Nažalost, u tome je razlika? Koja sumorno pokazuje koliko će biti dugačak i težak put - do pameti i pomirenja Srba i Hrvata...
Vučić je dovoljno pametan i pragmatičan da je shvatio da mora da se menja