Igra posvećenosti
„Zapadni Balkan je Evropa i biće deo budućnosti Evropske unije”, fraza je koju najčešće izgovaraju zapadnoevropski lideri i briselski činovnici (ovu je sročila Federika Mogerini, visoka predstavnica EU za spoljnu politiku i bezbednost). Ovakvih i sličnih fraza o „nepovratnom i transformativnom napretku ka EU”, te o „rastućoj spremnosti među državama članicama da se bave proširenjem”... naslušaćemo se ovih dana i zbog Samita evropske unije i Zapadnog Balkana u Sofiji.
Sve te fraze smišljaju evropske birokrate kako bi prikrile istinu - proširenje EU neće biti u skorijoj budućnosti, pa ona i nije tema samita koji je juče počeo u glavnom gradu Bugarske. Šefovi evropskih država razgovarali su juče o inicijativama za jačanje vladavine prava, podršci društveno-ekonomskom razvoju, digitalizaciji regiona, jačanju saradnje u pitanjima bezbednosti i migracija, jačanju transportne i energetske povezanosti i podršci pomirenju i dobrosusedskim odnosima. Priča o proširenju svešće se na zaklinjanje da je EU „još jače naglasila posvećnost zapadnobalkanskim državama”.
Na prvom samitu pre 15 godina u Solunu, EU je nudila više i tada su te „perspektive” izgledale stvarnije. Evropu je u međuvremenu pogodio niz tektonskih političkim potresa - migrantska kriza, Bregzit, Orban... tako da ona u skorijoj budućnosti i neće biti spremna za nove članice.
To je jasno u Sofiji po drugi put izrekao francuski predsednik Makron: „Treba podržati zemlje koje sprovode reforme i napreduju ka Evropi. Međutim, nisam za proširenje pre produbljenja i sprovođenja reformi u EU koje bi omogućile bolje funkcionisanje Unije.“Kazao je da su protekle godine pokazale put koji je oslabio EU, kada se mislilo samo na širenje. Nije od koristi ni za zemlje koje žele da se pridruže ni za članice EU da imamo mehanizme bez pravila, i koji ide samo ka širenju unedogled - naglasio je on, dodajući da je za to da se sa Zapadnim Balkanom ima ojačani strateški dijalog, evropska perspektiva, ali bez hipokrizije.
Samit u Sofiji u delu posvećenom Balkanu završen je usvajanjem deklaracije koja je samo još jedno mrtvo slovo na papiru, bezbroj praznih fraza o velikoj “posvećenosti” ovome i onome. Lično sam ga pročitao kao uvredu zdravog razuma, jer se njime izbegava reći suština: EU ne želi ni blizu zemlje Zapadnog Balkana, ali se plaši da ih prepusti uticaju Rusije, Kine i Turske, a još se više plaši novih ratnih žarišta.
Kad je u pitanju Srbija, tu imaju i još jedan motiv više da nas drže čas na dužem, čas na kraćem užetu: Srbiju i njenog predsednika treba stalno hvaliti, “ohrabrivati”, a građane obmanjivati da će biti deo evropske porodice, dok ne rešimo kosovsko pitanje.
Varaju se svi koji misle da ćemo pronalaženjem rešenja za Kosovo automatski kao nagradu dobiti članstvo u EU. Srbija (kao i Crna Gora) nedavno je dobila neki okvirni datum mogućeg učlanjenja u Uniju - 2025. godine, ali to je nemoguće, ne samo zbog nespremnosti Brisela, već i zbog naših sporih i loših evropskih reformi, pre svega kad je u pitanju vladavina prava... Od kada smo 2012. godine postali kandidat za članstvo, otvorili smo 12 od 35 pregovaračkih poglavlja i tek dva privremeno zatvorili. (Ni Crna Gora u tom pogledu nije mnogo bolja, iako je otvorila čak 30 poglavlja jer je privremeno zatvorila samo tri). To pokazuje i koliko smo mi zapravo spremni da menjamo državu po evropskim standardima. Očito je da nismo dovoljno “posvećeni”.
EU u skorijoj budućnosti neće biti spremna za nove članice