Recimo zbogom oružju
Više od 70 odsto građana Srbije želi ponovno vraćanje
redovnog vojnog roka, tvrdi nevladina organizacija Istraživački centar za odbranu i bezbednost, pozivajući se na svoje istraživanje. Predstavljanju rezultata tog istraživanja prisustvovao je i državni sekretar Ministarstva odbrane Aleksandar Živković, a opsežno je izvestio i zvanični sajt Ministarstva odbrane, čime je ovaj državni organ legitimisao to istraživanje. I jedni i drugi prećutali su koliko bi nas to koštalo, a procene pokazuju da samo redovna obuka vojnika-pešadinca za šest meseci košta pola miliona dinara, više nego što profesionalni vojnik za to vreme primi platu.
# Militarizacija društva nas vodi ka tome da rat postane prihvatljiv
Na stranu kakva je bila metodologija istraživanja i da li je ono prilagođeno kako bi se dobili željeni rezultati ili ne. Međutim, ni predstavnici te nevladine organizacije, niti države, nisu objasnili šta je motiv da se ovakvo istraživanje uopšte radi. Skupština Srbije obustavila je redovno služenje vojnog roka još pre sedam i po godina. Da li to znači da treba raditi istraživanja o svim odlukama koje su nekada ukinute kao nepotrebne i kao relikt prošlosti. Da li treba da istražujemo jesmo li za vraćanje smrtne kazne, verbalnog delikta...
Kao neko ko je odslužio redovan vojni rok, mogu da kažem da on možda i nije potpuno besmislen. Nije utoliko jer se tu steknu brojna poznanstva, u moje vreme mladići (a sada to mogu i devojke) koji su bili nesamostalni se osamostale i nauče šta je odgovornost. Ali ono što je osnova vojske, oružana obuka, daleko je od nečega čime bi običan čovek trebalo da se bavi. Uostalom, zato smo se i opredelili za profesionalnu vojsku, da ona sa jedne strane bude obučenija i sposobija, ali i da ne bismo živeli u militarističkom društvu gde je svako od nas potencijalni vojnik koji “radi kao da će sto godina živeti u miru, a priprema se kao da će sutra da izbije rat”.
U ovoj nekadašnjoj Titovoj maksimi možda i leži odgovor zbog čega se ponovo potežu priče o vraćanju redovnog vojnog roka. Militarizacija jednog društva neminovno vodi ka tome da rat i oružje postanu, ako ne prihvatljivi, ono bar ne u potpunosti odbačeni kao mogućnost za rešavanje političkih ili međudržavnih problema. Da li je to samo deo histerije koja se periodično javlja među ekstremnim političkim činiocima na Balkanu koji pozivaju na trku u naoružavanju i duvaju u ratne trube pozivajući na „konačne obračune“, sve gledajući kako da sebe i svoje najbliže sklone u kakvu zaleđinu, a ako postoji mogućnost da se šta na tome zaradi, tim bolje po njih. A sve zajedno tim gore po nas. Da li ponovo majke treba da oplakuju decu ili deca očeve čije su glave izgubljene u blatu nekog fronta, da shvatimo da nam ne treba više oružja, već više posla, rada, života...