Andre Šenije
Piše
“Andre Šenije”, režija Đandomeniko Vakari, dirigent Đorđe Pavlović, Narodno pozorište Beograd
Čak i velikim zaljubljenicima u operu malo je poznata „Andre Šenije“, o francuskom pesniku koji je doista postojao i koga je u operski svet pretočio italijanski kompozitor Umberto Đordano. Ali njegova muzička kičica niti je Verdijevska, niti Pučinijevska, on je stvarao posle Maskanjija i Leonkavala u verističkom načelu, kada je vrelo italijanske operske umetnosti već gotovo presahnulo. A i sam Andre Šenije koga su smatrali najboljim francuskim lirskim pesnikom XVIII veka ostao bi potpuno nepoznat da nije ušao u opersku literaturu! Radnja iz vremena Francuske revolucije, opera napisana stotinak godina kasnije (1896, kada su nastali i Pučinijevi „Boemi“i Korsakovljev „Sadko“) po (danas prevaziđenom) libretu Ilike, gde je uz pesnika revolucije dodata i žrtva iz ljubavi - pravi ljubavni ideal epohe romantizma koga su na operski pijedestal uzdigli Vagner (sa Sentom u „Holanđaninu lutalici“i Elizabetom u „Tanhojzeru“) i Verdi (sa „Aidom“), no, Đordano nema njihovu genijalnu iskru, a nema ni instinkt da izabere dobar libreto po književnom delu kao što je Verdi učinio sa „Damom s kamelijama“po Diminom delu stvorivši besmrtnu „Travijatu“, i „Rigoletom“po Igoovom „Kralj se zabavlja“ili Bize sa „Karmen“po Merimeovoj noveli. A ipak Šenijea su interpretirali najveći pevači od Enrika Karuza, Benjamina Điljija, Đusi Bjerlinga, Marija del Monaka, Franka Korelija, Plasida Do- minga, a Madlen Koanji - Renata Tebaldi, Viktorija de Los Anđeles, Džoan Saterlend, Monserat Kabaje...
Mi u Beogradu nemamo takve pevače. Doduše, imali smo veoma dobre Madlene i premijernu Anu Rupčić koja je svojim moćnim i voluminoznim glasom jedina uspevala da nadjača sve vreme preglasni orkestar kojim je dirigovao Đorđe Pavlović i repriznu - Jasminu Trumbetaš Petrović koja svim ulogama prilazi krajnje profesionalno i odgovorno. Ali premijerni Šenije - niti je pesnik niti je pevač da iznese zahtevne arije „U sjaju azurnog neba“(Un di all’azzuro spazio) u prvom činu, ni duet sa Madlen u drugom „Časi divni moji“(Ora soave), ni veliku ariju „O divni dan u maju“(Come un bel di magio) i finalni ljubavni duet „Kraj tebe tu“(Vicino a te)... Reprizni Janko Sinadinović ima i pesnički i ljubavni i pevački polet i daleko bolju komunikaciju sa svim sudeonicima na sceni i u orkestru. Mladi pevači Mihajlo Šljivić, Vuk Matić, Sveto Kastratović i naročito Dragutin Matić bili su vrlo dobri, ali ni na „Travijatu“se ne ide radi Anine, nego radi Travijate (Violete).
Sve vreme smo bili svedoci koliko je beogradska scena bila mala za (dobro uvežban) hor, baletski par, brojne soliste manjih uloga, mada je italijanski reditelj Đandomeniko Vakari, uz pomoć srećno izabranog dekora scenografa Kuzmana Popova i lepih kostima (doduše sa smešnim šeširima) Asje Stojmenove dočarao vešto i dvorski štimung i atmosferu revolucije i zatvorski prostor služeći se klasičnim obrascima koji i jesu najbolje rešenje kada su klasične i romantične opere u pitanju.