Čekajući Balaševića
„Posle OVOGA više neću da plaćam pretplatu!” „Ka(m)p je prelila čašu!”
„Postoje crvene linije preko kojih ne prelazimo!” „Sve, sve, ali Ustav, nano, prekršiše!”
„RTS izvestio o kampu?!“; “Šta je mnogo, mnogo je!” Koliki folirant čovek treba da bude da bi izgovorio bilo koju od prethodnih rečenica a da mu se ne ukovrdža kosa, ne dobije paradentozu, ne isključi mu se telefon…? Da li je stvarno moguće da se “javno mnjenje” nikad pre nije osetilo tako uvređeno uređivanjem javnog servisa kao posle izveštaja o dečjem kampu na Zlatiboru!?
Naravno da nije. Ali je morala da se ubaci neka besmislica kojom će se zabašuriti dva, dvesta, dve hiljade puta opasnija vest koju je taj isti RTS emitovao dva dana ranije u nekoliko navrata.
Hajde da vas pitam, ogorčeni pretplatnici, šta mislite o tome što je RTS u svim informativnim emisijama prenosio navodno pismo gradonačelnika Kosova u kome doslovno piše: „Ako do rešenja ne dođe zbog štetočinskog delovanja gorepomenutih (Jeremić, Đilas, Rada Trajković, Sava Janjić), mi ćemo biti prinuđeni da ih potražimo u njihovim kućama i vilama i da ih upitamo zašto su to uradili srpskom narodu.“
Ne moram da čekam odgovor. Prvi put čujete, ne gledate televiziju odavno, ali onaaaj kaaamp vas je stvaaarno zapanjio...
Kako je to ispalo? Kako je moguće da se tolikom broju novinara učinilo da je za javnost mnogo važnije da bude informisana o strašnoj opasnosti koja možda nailazi nego o zvanično najavljenom desantu? Ko je opasniji: dečak koji se obučava ili gradonačelnik koji je uveliko obučen i preti preko državne televizije!?
U prilogu RTS-a koji je navodno uznemirio javnost organizator kampa tvrdi da su se deca obučavala na plastičnim pištoljima. Možda nije govorio istinu, ali je pitan! I gledaoci su imali priliku da procene da li mu veruju. Nisam primetila da je ijedan gradonačelnik upitan da li ima dozvolu za nošenje i upotrebu oružja. A mogla bih da se kladim da ima svaki. I da bi svaki gledalac znao da ima, čak i kad bi rekao da nema. Po govoru tela, mislim da se tako kaže. Verovatno sam propustila prilog u kome su pitani ko je autor teksta, kad planiraju da dođu... Da li je moguće da sam prespavala deo vesti u kojoj je druga strana pitana kako je to razumela...
Ko je prošle nedelje rekao da je kamp o kome je javni servis izvestio veći greh na profesionalnu dušu uredništva nego sve drugo o čemu nisu izvestili?!
Od Šešeljeve poternice i objave imena novinara hrvatskog porekla nije se desila javnija i jezivija pretnja neistomišljenicima do ove koju su navodno izrekli „gradonačelnici“.
Deca u kampu ne znaju da je tada bilo moguće da se novinari udruže da bojkotuju i da ne prenose Šešeljeve izjave dok se ne izvini. Misle da je Milošević bio diktator.
Ali Šešeljev generalni sekretar i Miloševićev ministar informisanja zna da je to najveći uspeh koji je postigao, a jedini koji nikada ne pominje - ukinuo je solidarnost novinara sa profesijom.
Nikada u istoriji nije bilo toliko konferencija za novinare a da se ne vide i ne čuju novinari. Uvek je bilo naručenih pitanja, ali nikada nije bilo toliko glupih i naručenih. Nikada se nije desilo, što samo znači da će se desiti - da jednog dana kakav je bio juče, kad svim novinarima biva jasno da izigravaju budale i dekor na konferenciji za dogovorene novinare i naručena pitanja – jedan po jedan izađu napolje s tradicionalnim pozdravom: Aj zdravo, srećan rad!
Makar taj snimak bio cenzurisan, znaćemo da se desilo. Na primer po tome što u svečarskoj emisiji o 60 godina RTS-a pesmu „Ne lomite mi bagrenje“neće pevati Boris Režak nego Đorđe Balašević.
Ko je opasniji: dečak koji se obučava ili gradonačelnik koji preti preko državne televizije?