Regrut Vulin
Služio sam vojni rok početkom osamdesetih u Gardijskoj brigadi i smatrao sam i tada, kao i sada, da mi je to jedna oteta godina života. Verovatno sam i jedan od retkih koji u muškom društvu uz čašicudve ne prepričava vojničke dogodovštine. Za mene je bilo malo šest meseci obuke: strojevih koraka, kopanja rovova i bojevih gađanja u Deliblatskoj peščari, nisu uspeli da me pretvore u vojnika spremnog da ratuje za otadžbinu. Ne bi to uspeli na za deset godina obuke. Zato sam se devedesetih skrivao od vojnih pozivara na fiktivnim adresama da me ne bi, kao što su to učinili sa celom mojom generacijom iz Gardijske brigade, poslali da “oslobađam” Vukovar.
Priznajem javno, iako je to i dalje kažnjivo, da se nisam prijavio ni u jedan vojni odsek posle odslužene vojske kako bih izbegao da me s vremena na vreme vode u ratnoj opremi po ovdašnjim gudurama. Izbegao sam tako da učestvujem i u bilo kom ratu u bivšoj Jugoslaviji i Srbiji i uvek sam se borio protiv onih koji su ih zagovarali i vodili. Sada bi neki od tih koji su zagovarali sve te ratove da mlade ponovo zatvore u sad već zapuštene i ruinirane kasarne. Prvo pitanje koje mi se nameće jeste protiv koga bi ih sada poveli u rat!? Lično sam delimično bezbedan - već spadam u trećepozivce. Nisu me iznenadili ni rezultati istraživanja Demostata koja kažu da je dve trećine građana za vraćanje vojnog roka. Sumnjam, ipak, da je to posledica patriotskog zanosa i ratničkih gena, već je to samo nostalgično sećanje na neka bolja vremena kad se za ispraćaj u vojsku pripremalo višednevno slavlje sa najmanje tri pečena praseta. Ni proslave punoletstva, koje prerastaju u ozbiljne krkanluke za rodbinu i prijatelje, ne mogu da zamene nekadašnje ispraćaje regruta. Većina građana, posebno muškog pola, misli i da će im decu, kad oni to već nisu u stanju, disciplinovati i očvrsnuti vojska.
Nema sumnje da i naš predsednik države voli vojsku, oružje i posebno avione. Odavno nije bio u javnosti tako nasmejan, kao onomad u Batajnici kad se uz merdevine uspeo na „mig 29“. Zato me nije začudila njegova izjava da spremaju, odnosno razmatraju, ponovno uvođenje obaveznog služenja vojnog roka posle 2020. godine. Izradom studije o opravdanosti takvog čina rukovodi najmilitantniji civil u Srbiji - ministar odbrane koji nije služio vojsku - Aleksandar Vulin.
Ako se ikad odluče da uvedu obavezni vojni rok, predlažem da to bude što pre, dok nam je ministar bez vojne obuke još u kondiciji. Kad može svakodnevno da se u nekim polumilitarnim odelima šepuri i postrojava profesionalne vojnike i oficire, red bi bio da i sam okusi šta je to vojska i vojna obuka. Sad se povela i rasprava koliko bi to koštalo - 700 miliona evra ili mnogo manje. Koliko god da košta mnogo je, a te pare bi, usuđujem se vojno nestručan da komentarišem, bolje bilo da ulože u profesionalno usavršavanje, opremanje i standard profesionalnih vojnika. Većina mladih će ionako pokušati da izvrda služenje vojnog roka, a oni koji budu imali prilike iseliće se iz zemlje. Zato ovima što rade na studiji savetujem da pitanje o vojnom roku postave samo mladima od 18 do 25 godina, a ne njihovim dedama i babama.
Od predsednika države Aleksandra Vučića, ne od ministra odbrane bez vojne obuke, očekujem odgovor i od koga nam to preti opasnost da nam je neophodno svakodnevno zveckanje oružjem, paradiranje i ponovno obavezno služenje vojnog roka. Ili je sve to samo još jedno populističko paradiranje.
Izbegao sam tako da učestvujem u bilo kom ratu i uvek sam se borio protiv onih koji su ih zagovarali