Nevinost bez zaštite
U poslednjih desetak dana iz Montenegra je stiglo pregršt uznemirujućih informacija. Sa jezivom analogijom s početka buđenja hrvatskog nacionalnog ponosa, kada je u drugoj polovini prošlog veka buknuo običaj da se sa dokova riva u Splitu, u Makarskoj, Zadru i drugih jadranskih gradova - automobili sa BG tablicama bacaju u more. Kao prethodnica užasnog zla i strašnih događaja koji će u godinama koje su dolazile odneti na hiljade života i izazvati apokaliptične nesreće. Tako se u zalasku turističke sezone u Crnoj Gori događa nešto što je donedavno bilo nezamislivo - sve više se iskaljuje bes na svemu što je srpsko, pa se i na četvorotočkašima koji imaju srpske tablice buše gume, lome retrovizori i prosipa kiselina po haubama. Novine o ovom događaju nisu pisale - ali znam poznanika kome se pre desetak dana baš to dogodilo u mestu u kojem letuje više od decenije.
Takođe, u neobjašnjivom skrnavljenju crkvenog reda na dan Preobraženja, crnogorska policija je fizičkom silom zabranila sveštenstvu i Mitropolitu gospodinu Amfilohiju Radoviću da održi službu u hramu na Ivanovim koritima. Tako su najviši zvaničnici Crne Gore, predvođeni Predsjednikom Milom Đukanovićem, svojim nerazumnim činjenjem poput pokazne vežbe - demonstrirali da je Njegova svetost patrijarh srpski gospodin Irinej debelo bio u pravu kada je pre izvesnog vremena opominjuće izjavio „da je položaj srpske zajednice u Crnoj Gori - gori i lošiji od položaja Srba u Hrvatskoj za vreme Pavelićevog ustaškog režima“! Uprkos zahtevima Predsjednika da se patrijarh izvini i povuče reč, kao i upozorenju premijera Markovića „da je srpski patrijarh zloupotrebio gostoprimstvo“- prva premudra seda glava Srpske pravoslavne crkve nije se više oglašavala. Slučajno znam koliko čuvena porodica Karić poštuje Njegovu svetost, pa je iz prethodno navedenih činjenica moguće zaključiti - zbog čega onomad na Svetom Stefanu svojim blagoslovom patrijarh nije uveličao spektakularno venčanje sina gospode Milanke i Bogoljuba Karića. Nek je mladencima sa srećom - ali, i Njegova svetost patrijarh nije prošao loše. Nije morao da sluša kako Bogoljub peva.
Šalu na stranu, apsolutni vrhunac antisrpskog ludila, koje očigledno trese Crnu Goru, ogledno je, tragično i dramatično sadržan u žalosnoj sudbini mlade Srpkinje - dvadesetogodišnje Sare Vidak. Koja je zbog zađevica oko banalnog saobraćajnog udesa, a mnogo više usled šizofrene i paranoidne histerije pravosudne birokratije, na čelu sa anonimusom u liku crnogorskog ministra pravde - postala paradigma jadne, žalosne, manipulativne i projektno definisane kampanje zastrašivanja, koju oligarhija u Crnoj Gori sprovodi protiv Srba i svega što je sprsko. Valjda svesni da su na antisrpstvu, na unutršanjem planu i pogotovu u međunarodnoj zajednici - svojim političkim karijerama produžili rok trajanja - to čine kako bi održavali imidž male, pravedne, ugrožene, demokratske i slobodoumne državice - koja stremi ka Evropi, a eto, retrogradni velikosrpski hegemonizam ponovo želi da je proguta?
Slučaj Sare Vidak je primer osionosti, bahatosti i etida uterivanja straha u kosti svima koji pokušaju da ospore ili se poigraju sa pravosudno-bezbednosnim sistemom zemlje koja je, uzgred budi rečeno, poslednjih decenija rasadnik kriminala i mobilizacioni kamp za najokorelije ubice. Koji seju strah i trepet svuda - a po Srbiji najviše. Ipak, ako je ostalo malo razuma - protagonisti i vizionari evropskog puta Crne Gore moraju da budu svesni činjenice da se igraju sa budućnošću i zdravljem mlade devojke. Jer, bez obzira na to što su svojim brljotinama to i te kako zaslužili - oni nisu proveli dan u zatvorskom kazamatu. Pa iskustveno ne znaju da je za poštenog i normalnog čoveka jedan dan proveden u zatvorskoj ćeliji dovoljan da mu trajno upropasti život.
Pogotovo ako je nevin - kao što je to po svoj prilici Sara Vidak.
Slučaj Sare Vidak je primer osionosti, bahatosti i etida uterivanja straha u kosti