Šta su vizije?
Da li su uopšte moguće vizije o kojima nekad potiču saopštenja i od priznatih hrišćanskih svetitelja uzornog života, kao i mističara drugih religija, ili ih treba odbaciti kao iluzije, ili čak patološke pojave? Šta se uopšte podrazumeva pod vizijom?
Latinska reč visio nije našla jedinstvenog tumača kada je trebalo objasniti suštinu ovog pojma. Nismo zadovoljni kada saznamo da vizija znači gledanje, viđenje, viđenje nečeg nestvarnog, zamisao ili slika mašte, doživljavanje u mašti.
Nešto više, mada i tada neodređeno, kazuje nam druga definicija* po kojoj je vizija psihički fenomen opisan kao normalna, patološka ili parapsihološka pojava. Normalna je, kaže se dalje u ovoj enciklopediji, kao doživljaj mladih osoba snažne vizuelne fantazije, naročito ejdetičara** kod kojih stanje uzbuđenja provocira halucinantnu živost i konkretnost slika. Vizija, prema ovoj definiciji, može da bude i simptom duševnog oboljenja, na primer, šizofrenije, a može se i veštački izazvati uzimanjem nekih droga (meskalin, hašiš, LSD). Vizije su, najzad, kaže se još, čest doživljaj kod religioznih zanesenjaka - mističara.
Pomenimo još jednu definiciju po kojoj je vizija u prvom redu halucinacija čula vida, predstava koju smatramo, usled bolesne razdraživosti centralnog nervnog sistema, za stvaran opažaj; u osnovi, dakle, priviđenje, uobraženje, sanjarija. Zanimljivo je da je za ovog istog autora vizionar vidovit čovek onaj koji može duhom da vidi.
Ovakva raznolikost, pa i protivrečnost u tumačenju jedne psihičke pojave kao što je vizija, poznata od najstarijih zapisa ljudske istorije, govori kako o složenosti ove pojave tako i o njenom nedovoljnom proučavanju u novijoj istoriji psihologije i psihijatrije.
Nas će zanimati, najpre, pokušaj razlikovanja psihičkog fenomena vizije
(za koji smo već videli da se ubraja i u normalne psihičke pojave) od prevashodno patološkog fenomena halucinacija, jer nam se čini da upravo psihijatri, u većini, malo ili nimalo ne prave razliku između vizije i halucinacije.
Problem razlikovanja, zapravo, iskrsava tek onda kada halucinacija nije više očekivana, poznata i relativno česta pojava (uz sumanutost, odnosno sumanute ideje, kao i uz ostale dobro poznate i proučene simptome neke psihoze, na primer, šizofrene psihoze), nego se pojavljuje kao izdvojena ili usamljena pojava.
Da su, ipak, neki značajni psihijatri u prošlosti uočavali razliku između vizija i halucinacija, svedoči mišljenje nemačkog psihijatra Hansa Grulea (H. Gruhle), koji se u jednoj svojoj knjizi ovako izražava: „Bilo bi sasvim neodgovorno kada bismo sve ljude koji su nečim duboko obuzeti, nečim istinski ushićeni ili zaneti, zatim i one preobraćene, shvatili kao duševno bolesne, ili kao one koji pripadaju nekoj određenoj kategoriji bolesti. Kao i svuda, i u ovoj oblasti psihičkog ispoljavanja imamo sve moguće vrste reagovanja.”
Onima koji žele po svaku cenu da izjednače vizionarska stanja ljudi sa nekim duševnim patološkim stanjem daju se primeri raznih teških bolesnika, koji su posle doživljene vizije bili ili oporavljeni ili izlečeni. Ovakav ishod neke religiozne vizije praktično je nepoznat bolesnom čoveku sa halucinacijama, ili nekom narkomanu. U ovakvim i sličnim slučajevima na mestu je podsećanje na Jungov pojam „arhetipa spasioca”, koji se, prema njegovom uverenju, nalazi prisutan kod svih ljudi, a čije oživljavanje i stavljanje u akciju proizvodi ponekad ono što se narodski zove
Problem razlikovanja, zapravo, iskrsava tek onda kada halucinacija nije više očekivana
u nedelju, 16. septembra, luksuzno rođendansko izdanje na 116 strana i poklon ulaznica za Narodni muzej
čudotvorno izlečenje.
U našem veku značajan psihijatrijski doprinos razlikovanju vizija od halucinacija učinili su u Francuskoj Anri Barik (Henri Baruk) u Nemačkoj Jirg Vajtbreht (J. Weitbrecht), u Švajcarskoj Karl Gustav Jung.
Za fenomenološki orijentisane istraživače fenomena vizija, „vizije su unutrašnje projekcije ili vizualizacije mitskog sna jedne zajednice, koji je vizionar izabrao, svesno ili nesvesno, za svoj lični mitski san” (K. Keler). Na osnovu vizionarskog iskustva u hrišćanstvu, islamu i staroj Indiji, izgleda da postoje dokazi o bliskoj vezi između usvojenog jezika, misaonih navika čoveka i sadržaja njegove vizije. Vizije bi onda bile (fenomenološki posmatrajući), vrsta jezika koji je paralelan govornom jeziku, a takođe i pojmovnom okviru svakodnevnog života vizionara.