Pileći mozgovi
KONTRA
Ne znam, poštovani čitaoci, kakav ste vi imali utisak posle otvaranja „Lidl“radnji, ali mene je bilo sramota što živim okružen takvim ljudima. Razumem i nemaštinu i želju da se zaradi bez mnogo truda - preprodajom robe iz ovih marketa po pijacama i buvljacima, ali zar toliko građana nema ni trunku ljudskog dostojanstva. Takvi naši sugrađani su, nažalost, većina i oni su glavni krivci što gotovo čitava omladina želi da ode iz Srbije.
I vlast im svakodnevno šalje poruke da se znanje i obrazovanje u ovoj državi ne isplati, a najbolji primeri za to su nedavne smene u kulturnim i naučnim institucijama. Važna je samo članska karta naprednjaka ili neke satelitske vladajuće partije. Nekad je uz člansku kartu vladajuće partije za posao dovoljna i obnažena fotografija sa duplerice časopisa za muškarce, a često za mesto direktora neke ustanove nije potrebno da o njenom radu znate - baš ništa.
Zato želim da još jednom podsetim na rezultate istraživanja javnog mnjenja „Zašto ljudi odlaze iz Srbije“(organizacije SRBIJA 21) koje pokazuje da 22 odsto građana želi da se odseli iz Srbije.
Među onima koji razmišljaju o odlasku najviše ih je od 18 do 29 godina (34 odsto ili oko 450.000 građana). Od onih koji žele da odu u inostranstvo, 45 odsto razmišlja o trajnom iseljenju. Najčešći motivi za iseljenje iz zemlje su standard (41 odsto), bolje plaćen posao (36 odsto) i loša situacija u državi za (9 odsto) ispitanih.
Ogromna većina anketiranih (92 odsto) svoj život u inostranstvu ocenjuje boljim nego u Srbiji. Na pitanje zbog čega im je bolje u inostranstvu, najveći deo ističe bolji životni standard (37 odsto), uređenu državu (13 odsto) i bezbednost (6 odsto). Na pitanje da li će se vratiti u Srbiju, 41 odsto ispitanih to ne planira, dok bi se njih 35 odsto vratilo, ali tek kada budu u penziji. Najveći deo ispitanih - 90 odsto, budućnost svoje dece vidi u inostranstvu.
Ovo istraživanje je pokazalo i da 85 odsto ljudi želi da sreću potraži na Zapadu (u Rusiju bi svega dva odsto). Ovi što ostaju ovde i njihovi roditelji, babe i dede bi da nas ujedine sa bratskom Rusijom, a da im deca i unuci iz zapadnih zemalja šalju evre da ne bi pocrkali od gladi. Zbog takvih i onih “pilićara” ispred novih hipermarketa sam se postideo samog sebe kad sam na glas pred društvom izgovorio - dabogda im ti pilići na nos izašli. Bilo je i težih kletvi (naučio sam to u zavičaju), ali ih neću citirati.
Većina ovih što odlaze znaju i to da Evropa nikad neće stići u Srbiju, da mi dugo nećemo biti uređena država, bezbedna i sa evropskim standardom. Oni ne prihvataju hvalospeve vladinih činovnika da je veliki uspeh ako prosečna plate dostigne nivo od 500 evra, kad znaju da je to manje od socijalne pomoći u Nemačkoj.
Osluškujući diskusije sa ovogodišnjeg Bezbednosnog foruma stičem utisak da mi nećemo biti spremni ni za 15 godina da postanemo članica Evropske unije, a pitanje je i da li iko više u Evropi želi nove članice. Sve da nam na tom putu ne stoji priznanje Kosova (a stoji i biće uslov), mi nismo ni pedalj odmakli u osnovnim reformama - građenju uređene pravne države, sa nezavisnim pravosuđem, slobodnim i nezavisnim regulatornim telima i medijima... Za ovaj najvažniji posao nije postojala volja ni kod prethodnih ni kod sadašnjih vlasti i zato ćemo ostati večita zapuštena evropska provincija u kojoj će se pred najgorim hipermarketima iz Evrope ljudi tući i otimati za kilo mesa i bananu. Bili smo i ostaćemo država u kojoj se slave investitori koji zapošljavaju jeftinu polukvalifikovanu radnu snagu, dok obrazovani iz nje beže.
Većina ovih što odlaze znaju i to da Evropa nikad neće stići u Srbiju