Posvećenost je merilo stvari
Bilo bi teško, možda i nemoguće na današnjoj korporativnoj mapi Srbije pronaći kompaniju čiji je ljudski potencijal u takvoj saglasnosti sa njenim prebogatim istorijskim, društvenim i privrednim značenjem kao što je to Beogradski sajam.
U uvek turbulentnim tranzicionim vremenima, taj kolektivni kompanijski duh kao da je u svakom trenutku svestan da je poslednja zlatna karika u lancu neverovatnih događaja i brojeva: od otvaranja prvog sajma do danas organizovano je više od 3100 sajamskih manifestacija, sa prosečnom posetom od dvadesetak hiljada ljudi, učestvovalo je oko 500.000 izlagača iz gotovo svih zemalja sveta, a sajamske kapije prošlo je za to vreme više od 60 miliona posetilaca.
Onaj ko je makar i jedan jedini dan bio deo sajamskog kolektiva, a to znači i deo tog neverovatnog sleda sajamskih događaja, mogao je da se uveri u razlike koje čine istorijski i poslovni paradoks: ne čini čoveka čovekom prilika koju kompanija nudi, nego čovek priliku koja mu se pruži, po sili vlastitih sposobnosti, savesti i odgovornosti, čini čisto - ljudskom. I nije samo to razlog zbog kojeg Beogradski sajam ima ljudski lik. Uspesi ove kompanije uvode i u drugi paradoks bez poslovnog presedana: ono što u većem delu ostatka poslovnog sveta znači “rast, promene nabolje, širenje, uvećavanje” u ovoj delatnosti uopšte ima sasvim ekskluzivnu stranu - svakog dana sve “počinje od nule” i svakog dana se sve “ruši do temelja”. Doslovno, i fizički i mentalno. Ovo univerzalno svojstvo sajamskih manifestacija zato i traži od svakog člana tima da umesto uobičajenih motivacionih metafora duboko zaroni baš u onu koja se zove - trajna
Ne čini čoveka čovekom prilika koju kompanija nudi, nego čovek priliku
posvećenost i aktivan odnos prema poslu od kojeg se živi ali i u kojem se uživa.
Osećaj višeg smisla veze sa radnim okruženjem, ali i njegovo odsustvo, nudi svakom kompanijskom radniku toliko važno lično, unutrašnje tumačenje činjenice da zapravo veći deo života provodi na radnom mestu i u vezi s njim, nego sa porodicom; zbog čega se podrazumeva da mora da učestvuje u svakoj ozbiljnoj odluci koja ga se tiče; zbog čega se snishodljivost, spletkarenje i javašluk smatraju nedostojnim ovako shvaćene sajamske misije, a tako poželjna posvećenost i radno poštenje vrlinom; zbog čega se moralni lik kompanije smatra i ličnim, a lični i kompanijskim... Zbog svega toga Beogradski sajam ima bezbroj načina da dokaže da njegovu suštinu ne čini ni radna snaga ni zaposleni ni menadžment nego, pre svega - ljudi.