Zanimanje poltron
KONTRA
Podelio sam prekjuče na društvenim mrežama post dragog prijatelja i kolege Zorana Sekulića jer mi se čini da je poslao najbolju poruku svima koji rade u medijima ili se motaju oko njih. Zato ću ga preneti i na ovom mestu: „Bolje ne pisati ništa, nego pisati loše, bolje pisati loše, nego pisati gluposti, bolje pisati gluposti, nego pisati poltronski.“Kakvi su nam mediji danas u Srbiji, naterao me uvaženi kolega da se zapitam. Loši, mogu reći, za 35 godina koliko se bavim ovim poslom, nikad gori, glupi – nikad više gluposti nisam čitao u medijima nego danas. Odgovor na pitanje – zašto su takvi je jednostavan, pa zato što su većinom poltronski.
Poltron je postalo i najunosnije zanimanje u Srbiji. To je uslov i da dođete do najviših funkcija u državnoj administraciji, kao i do mesta direktora neke kulturne institucije. Uzmimo za primer najnovija dešavanja u Narodnom pozorištu. Večiti upravnik Dejan Savić smenio je uspešnog direktora Drame zbog njegovih kritičkih izjava, pa i zbog „sumnjivog“repertoara koji je postavljao. Ne verujem da ga je glavni vođa zvao i tražio to od njega, sam je to on, uz pomoć polusveta kojim se okružio, iz predostrožnosti i brige za upravničku funkciju uradio. I kad ga je esnaf iznenadio i pobunio se, večiti upravnik se branio kao svi oni kojima je poltronstvo glavno zanimanje: „Ceo problem je politizovan, što je jasno jer su se kao podrška javile zaboravljene razne aveti iz prošlosti.“Kaže i da ovaj postupak (politizacija) nije pozorišni i umetnički i reč je o matrici koja se sve više koristi i u kulturi. Od svega se danas pravi politički slučaj i to rade baš oni koji ne mogu da dobiju podršku na izborima - ističe Savić.
Na ovome bi mu pozavideli i Vulin i Martinović i sve druge “aveti iz prošlosti” koje danas vedre i oblače po Srbiji, a koje upravnik Savić želi da odbrani od glumaca i reditelja koji se ne slažu sa njegovim načinom rada u nacionalnom pozorištu. Šalje tako Savić poruku vođi da ne brine i da će on ideološki i politički upodobiti kuću kojom upravlja po njegovom liku i delu. Tako je opstajao i ranije, pa što bi menjao taktiku.
Profesionalni poltroni su uspostavili takav sistem vladanja na svim nivoima da se sve pravda zaklinjanjem i tobožnjom odbranom velikog vođe. Da li vama, primera radi, sednice Glavnog odbora ili Skupštine vladajuće stranke liče na pompezna zasedanja nekadašnjih centralnih komiteta Saveza komunista. Pamtih ih i mnogo mi liče.
Ne oglašava se jedino ministar kulture, a posao mu nalaže da se prvi javi. Ministarstvo se oglasilo sa nekakvim nemuštim saopštenjem, tek da nešto napišu i da ništa ne kažu. Opekao se izgleda sa onim izjavama o rijalitijima, kada su ga iskritikovali i vođa i svi profesionalni poltroni redom na čelu sa premijerkom, pa čeka da vidi rasplet. Ni otvaranje dva muzeja ne bi ga spasilo od smene da je nastavio da dira samo jezgro uvlakaštva i najbolju školu poltronstva u Srbiji. Ne sećam se da je na nekoj televiziji, a moralo bi da bude na svim sa nacionalnom frenkvencijom, sučeljavanja pobunjenih glumaca i uprave.
I da se za kraj vratim na citat s početka teksta – “bolje pisati gluposti, nego poltronski”. Postali smo, nažalost, zemlja sa najglupljim i najpoltronskijim medijima u Evropi. Čast retkim izuzecima. Došli smo u apsurdnu situaciju da se ono malo kritične javnosti oduševljavaja kad se neki retki novinar usudi i okuraži da javno postavi profesionalno pitanje nekom na vlasti.