Ostvarenje vekovnog sna
NA PRVOJ LINIJI
Istorija je neumoljiva učiteljica života i svako njeno fabrikovanje kad-tad doživi debakl. Komunisti su pisali kao pobednici srpskog bratoubilačkog sukoba u Drugom svetskom ratu svoju istoriju, no danas, posle više od sedam decenija, sve ono što su izmišljali i lagali polako, ali sigurno pada u vodu. Sva njihova zalaganja da nam stvaraju veštačke nacije, bez obzira na zastrašujuće posledice koje Srbi i danas zbog toga trpe, ipak se nisu do kraja zapatila i iskra borbe srpskog naroda za očuvanje svojih korena danas plamti više nego ikad. Dokaz toga je veličanstveni otpor Srba u Crnoj Gori, koji svakodnevno odolevaju bezočnoj histeriji antisrpstva montenegrinskih vlasti. Kampanja o Srbima kao okupatorima Crne Gore, o Nemanjićima kao „uništiteljima izvornih Crnogoraca“, o Karađorđevićima kao „zločincima nad crnogorskom sirotinjom“i slične budalaste konstrukcije koje su Srbi u Crnoj Gori prinuđeni svaki dan da slušaju ovih dana dobija novi oblik nasilja. Na delu je izbacivanje iz udžbenika svih značajnih srpskih pisaca i pesnika i ubacivanje nekih najvećim delom muslimanskih za koje ni sami pripadnici neke od novokomponovanih nacija nikada nisu čuli. Tako je posle sto godina od ostvarenja vekovnog sna srpskog naroda u Srbiji i Crnoj Gori o ujedinjenju srpskih država posle sloma Austrougarske, današnji Montenegro sebi priredio da izbaci iz škola Desanku Maksimović, Branka Radičevića, Aleksu Šantića, Ljubivoja Ršumovića, Dobricu Erića, Jovana Jovanovića Zmaja, Dositeja Obradovića. Jedini razlog, jer drugog nema, jeste potreba da se postave temelji mlade i novokomponovane crnogorske nacije koji se do sada, bez obzira na nasilnu kampanju, nisu dovoljno ukorenili. Bilo kako bilo, uprkos zaista brutalnom kulturnom nasilju, kao i siledžijskom menjanju istorijskih činjenica, Srbi odolevaju. Istini za volju, kapaciteti za odolevanje su im sve manji jer su ucene za zaposlenje i ostvarenje životne egzistencije sve gore. Nije lako biti Srbin u Crnoj Gori, no sa druge strane, to jeste za ponos jer citirajući Njegoša koji kaže „Zlo činiti od zla se braneći. Tu zločinstva nema nikakvoga“, Srbi zaista čine „zlo“današnjem Montenegru tako što ne žele da pristanu na konvertitstvo. Zato smo mi u Srbiji dužni da pomognemo našoj braći u toj borbi.
Sve ovo pišem iz Budve, gde sam došao na obeležavanje stogodišnjice od oslobođenja u Velikom ratu i potom ujedinjenja dve srpske države, Srbije i Crne Gore. Hteo sam da budem deo istorije koja će zapisati da su Srbi u Crnoj Gori, posle sto godina od veličanstvenih zajedničkih pobeda, ostali dostojni predaka sa Mojkovca. Današnji Montenegro, koji nema nikakve veze sa istinskom Crnom Gorom, falsifikuje istoriju tako što manipuliše da je srpska vojska pre sto godina okupirala Crnu Goru. Ukoliko bi se to uzelo kao relevantno, onda bi ispalo da su Austrougarski vojnici bili oslobodioci, te da je zapravo serdar Janko Vukotić bez razloga štitio na Mojkovcu odstupnicu kasnijem okupatoru. Fabrikantima istorije takva bezočna laž nije dovoljna, no u svojim izmišljotinama idu dalje, pa govore kako je tada Crne Gora izgubila državu i da je kasnija podgorička skupština bile nelegalna, te da je srpski okupator pobio 5.000 crnogorske sirotinje. Kao veliki navijač Crvene zvezde, svesno sam žrtvovao da ne gledam Zvezdu protiv Liverpula samo da bih bio deo predivnog obeležavanja tako važnog događaja po srpski narod. No, puno mi je srce bilo kada sam video da su junaci u crveno-belom dresu na kolena bacili slavni Liverpul, jurnuvši u pobedu uz Njegošev stih koji su im „delije“uputile: „Neka borba bude neprestana“.
Borba za naš narod i našu otadžbinu mora da bude neprestana. Nemamo pravo danas, koliko god da smo kroz protekli vek neodgovorni bili, da do kraja to proćerdamo. Naprotiv, naša dužnost je borba baš kako Njegoš poručuje: „Treba služit česti i imenu. Neka bude borba neprestana, neka bude što biti ne može, nek ad proždre, pokosi satana! Na groblju će iznići cvijeće za daleko neko pokoljenje“.