Seti(će) se, Barbara
Prokleta stvar zna biti ta slava.
Uz svu sirensku zavodljivost i sjaj, ona je po pravilu uvek sklizak teren, podmukla zamka i zna da naplati dvostruko ono što pruža - a najčešće čašćava privremenim, prolaznim zadovoljstvom. Ta druga, tamna strana slave odavno nije nepoznanica, samo što bi svi oni na koje je pao prah zvezda da je nekako izbegnu, žive u iluziji da će baš njih mimoići, ali samo retki bivaju te sreće. Kad-tad slava iskezi svoje ružno lice,
ali je najgore kad to uradi samo što te udostojila svog mesečevog sjaja, kao što se desilo izvesnoj Barbari Životić, novinarki Televizije Studio B, prestoničke televizijske stanice nad kojom je izvršen zločin, prvo vlasničke, a onda i identitetske transformacije. Nekada simbol i ponos Beograda pretvoren je u bezoblični komplot piksela koji se na ekranima isključivo materijalizuje kao gebelsovska propaganda i ušminkana slika čudesnih uspeha i dometa aktuelnog režima, neprikosnovenog vođe i njegovih epigona na gradskom nivou. Kao takav, on je već bio smetnut i s uma i sa daljinskih upravljača Beograđana, prežaljen i prezren, sve dok pomenutu Barbaru u prošlu subotu nije gurnulo da izveštava sa građanskog protesta, to jest da malo preusmeri stvarnost i sliku događaja u poželjnom pravcu. Sirota devojka, nevična novinarskom zanatu
Barbara je svesno žrtvovana da bi njeni „branitelji“dovršili posao
i nedorasla nedostojnom zadatku, krenula je da praznoslovi i muca u mikrofon, da falsifikuje i komentariše, ocenjuje i procenjuje sve dok nije zaokružila groteskni minut svoje mučne slave i postala idealno meso za žrvanj društvenih mreža čiji dželati milosti nemaju. Na najsuroviji način popila je osnovnu lekciju iz žurnalizma, koju očigledno nisu stigli da joj prenesu profesori, a urednicima nešto slično nije ni padalo na pamet - da se ne sme lagati i manipulisati. Ono sme, videli smo to i pre Barbare, samo što su manipulatori na njenom mestu bili sa debelim iskustvom i još debljim i pendžetiranim obrazima na kojima se ni u najkrupnijem planu nije moglo videti crvenilo. Stariji će se setiti kako su to u onim nesrećnim devedesetim radili korifeji Vučelićevog RTS-A sa ratnih stratišta - besmrtni Krste Bijelić ili Milijana Baletić, primera radi. Barbara je svesno žrtvovana
u ime dizajniranja još jedne u nizu bezbrojnih laži, pa je to što su je branili oni koji su je i poslali da profesionalno pogine na platou ispred Filozofskog fakulteta svojevrsni vrhunac licemerja, bezobrazluka i perverzije. I mnogo veći zločin od njenog čerečenja po Tviteru i Fejsbuku od strane ostrašćenih anonimusa. Ona se našla u ulozi dečkića koje stariji mangupi u školskom dvorištu nalože da nekog isprovocira i tek kad sirotan popije batine, ovi ga kao uzmu u zaštitu. Barbara je instruirana da šminka
realnost, ali je očigledno niko prethodno nije naučio kako se ta šminka nanosi, pa joj je ostala razmazana na licu da svedoči o profesionalnom posrnuću na samom početku karijere. Zapravo, upravo takva ona je poslužila kao idealno žrtveno jagnje i navlakuša za mase kako bi se našao povod za još jedan političko-medijski obračun u kome zli opozicionari i njihovi glasnogovornici maltretiraju sirotu novinarku na njenom radnom zadatku. Koga briga što je zadatak imao veze sa svim, osim sa novinarstvom. Tako bi Barbara,
ako sebi misli dobro, koliko odmah trebalo da onaj mikrofon zavrljači sa dvadeset i drugog sprata Beograđanke, zahvali se svojoj vrloj direktorki i urednici, zamoli je da je više ne brani, a u budućnosti se kloni kamera i kad je anketari presretnu na ulici. Inače, ostane li u ovom poslu kako preti - koliko god bio moćan zaborav pratiće je senka njenog fijaska i uvek će se naći neko da podseti kako je to „ona Barbara“. Seti(će) se, Barbara, veruj!