Naručeni zločin
PISMA IZ PROVINCIJE
Srbija je zemlja, a Beograd je grad gde možeš da biraš gde ćeš naručiti prase ili jagnje. Može na ražnju, a može i iz furune. Onaj kome slava pada u dan posta može da naruči dobru ribu, morsku ili rečnu, škampe, lignje - ili šta god... I roštilj, i kinesku, i japansku, i vegetarijansku i kakvu god hranu - biraj ago šta je tebi drago. Bez obzira na mnoštvo profesionalno utemeljenih upozorenja od strane predstavnika naše policije, organa bezbednosti, dobro obaveštenih medija i pojedinaca, u čemu je često i uporno prednjačio bivši šef beogradske policije, a danas ugledni advokat Marko Nicović - bio sam veoma rezervisan i donedavno nisam verovao da je Srbija postala zemlja u kojoj se bez po muke može naručiti nečije ubistvo!? Onako - po želji. Da se bira način egzekucije? Volj ti paklena mašina pod dupe, volj ti kalašnjikov, ili još elegantnije - oduzimanje nečijeg života gotovo nečujno, uz prasak prigušivača kao da neko lomi mlado granje. Da se nesretnik koji je žrtva i tipovana meta samo zametne, popije patos i da ne zna šta ga snašlo. Koliko čujem i cene su sve pristupačnije. Što je normalno - jer je ponuda velika. Mala ponuda - visoka cena, velika ponuda - mala cena, to je prva zakonomernost tržišne ekonomije. A to smo toliko želeli kada smo bezglavo hrlili u kapitalizam...
Ili sam glup ili se ne razumem u matematiku, pa čak ne znam da su dva i dva četiri? Na minulim godišnjim pres konferencijama najviđenijih ljudi iz Ministarstva unutrašnjih poslova na kraju prošle 2018. godine, dobili smo statističke pokazatelje da je opšti kriminalitet u Srbiji u padu, a da su egzekucije, likvidacije, zverska ubistva, sačekuše i virtuozna sakaćenja sa odrubljivanjem udova u stagnaciji? Daleko bilo da želim da se zamerim ljudima koji imaju veliku moć i drže nož i pogaču u svojim rukama, ali moram da kažem - da sam, baš kao i mnogi građani majke Srbije veoma sumnjičav prema navedenim podacima? Zašto? Zbog čega? Zbog toga što se normalnom čoveku podiže kosa na glavi i pre nego što će otvori novine. A mnoge gotovo svakodnevno nema potrebe ni otvarati jer već na naslovnim stranama krv preliva u potocima i teče na sve strane...
Kuda mi to idemo? Bio sam dečak, pre više od pedeset godina kada se cela tadašnja Jugoslavija, od Vardara pa do Triglava zgražavala nad ubistvom i lišavanjem života iz niskih pobuda i pohote čuvenog autolakirera Ljubinka Točilovca koji je oduzeo život advokatu Sotirovskom da bi mu preoteo suprugu? Danas ta priča deluje kao bajka - kao nevina i naivna priča o nesrećnoj ljubavi. Poslednji slučajevi grozote, naručenih ubistava, tipovanja, pucanja u čoveka dok pakuje dečja kolica da bi ih stavio u gepek, ili mesarsko-hirurško-ortopedski zahvati nad udovima nesrećnog kafedžije koji je krenuo u Švicu, pa usput iz samo njemu znanih razloga malo svratio do Smedereva, gde ga je prvo dočekala lopata u potiljak, a onda sve redno - pokazuju da je đavo došao po svoje.
Društveni nemar, duševna i emocionalna zapuštenost, primitivizam i siromaštvo, zanemarivanje normalnosti u svim segmentima socijalnog života, opšta gramzivost i materijalizacija svega i svačega, devalviranje svih trajnih i tradicionalnih životnih vrednosti, devastiranje porodice kao osnovnog društvenog i socijalnog jezgra svake jedinke - kosi i daje pogubne rezultate. Ko danas može biti siguran, na ulici, u kafiću, na ulasku u svoju zgradu? Kako se zaštititi? Tako što ćemo sedeti kod kuće jer napolju pršti na sve strane? Da li smo svi mete? Namerne ili slučajne baš kao i otac drage Marijane Mićić, za koga je zvanična policijska istraga utvrdila da je ispod njegovog vremešnog „golfa“greškom podmetnuta bomba? Koga je samo svevišnji sačuvao i ostavio u životu jer su se izvođači naručenih radova - za*ebali...
Gušimo se zločinu i što je još strašnije - postajemo na njega imuni. U odnosu na sve životinjske vrste prednjačimo u zverstvima, bahatosti, agresiji i destrukciji. Gde će nam duša?
Poslednji slučajevi grozote, naručenih ubistava, tipovanja pokazuju da je đavo došao po svoje