Čuvar dobrote i najlepših bajki
produžiti život - govorila je Grozdana Olujić, velika književnica, koja je preminula u 85. godini u Beogradu.
Iza nje je ostao bogat književni opus, bila je i eseistkinja, prevodilac, antologičar... Dela su joj prevođena na preko 35 jezika. Dobitnik je brojnih književnih nagrada, među kojima je i Nin-ova nagrada za roman godine (za 2009) za knjigu „Glasovi u vetru“. U intervjuu za „Blic“rađenim tim povodom, između ostalog je kazala:
- Reči su te, jezik je taj preko koga se prenosi sećanje, iskustvo, identitet. Jezik pamti i zahvaljujući jeziku obnavljaju se granice davno nestalih carevina, od Vizantijskog do Hazarskog, i davno nestali narodi traju u imenima reka, planina, naselja na teritorijama na kojima su izgubljena plemena živela i stvarala, od Misisipija do Sijuks Sitija, Misurija… Zar i naš narod nije uspeo da se održi zahvaljujući jeziku na kojem su stvorene veličanstvene bajke i epska poezija čija je lepota, preko Vuka Karadžića, u XIX veku zadivila Evropu kao jedinstvena istorija naroda koji je uspeo da opstane zahvaljujući poeziji.
Rođena je 30. avgusta 1934. u Erdeviku, gimnaziju učila u Bečeju, magistrirala na Filozofskom fakultetu u Beogradu. Prvi roman o mladima i za mlade “Izlet u nebo” objavila je u dvadeset drugoj godini. Štampan 1957. godine, doživeo je i uspeh i osporavanje, prevođen je i prilagođen izvođenju u pozorištu, po njemu je snimljen i film “Čudna devojka”. Roman “Glasam za ljubav” (1962) dobija prvu nagradu zagrebačkog “Telegrama”, zatim se prenosi na filmsko platno i na pozorišnu scenu. Roman “Divlje seme”, u prevodu na engleski jezik “Wild Seed”, dobio je u anglosaksonskom svetu sjajne kritike, a kasnije postao i lektira pojedinih američkih univerziteta. Roman “Preživeti do sutra”…
U pomenutom intervjuu o književnosti je kazala:
- Na prvi pogled književnost nema ni moć ni snagu koju imaju bombe i političari, ali na duže staze umetnost je jača jer duša čovekova na koju ona utiče nije se menjala od preistorije do danas. Ljubav je i u starom Egiptu postojala kao i u Šekspirovom dobu. Između staroegipatske bajke „Bata i Ampu“, naše „Male vile“i Šekspirovih komada - kada je reč o ljubavi, zavisti, žudnji za vlašću - nema bitne razlike, kao što nema razlike ni između šake koja je odapinjala strelu i šake koja surfuje po kompjuteru. Nada da će ta, čudesna, čovekova ruka poslužiti dobru zato nije ni slučajna ni zaludna, bez obzira na mrak koji nadire sa svih strana.
Poseban biser u njenom književnom opusu su bajke. Po rečima književnih znalaca, saznanje da je bajka lekovita, a bajkovitost neophodna pomaže Grozdani Olujić da „gradi svoju poetsku viziju na temama i motivima uronjenim u savremenost, modernim izrazom i novim stilovima, oslanjajući se na stvaralačko iskustvo svojih prethodnika, a naročito na bogatstvo i razuđenost naše narodne bajke”.
Na pitanje da u čitavom svom opusu, pogotovo bajkama, ukazuje na pobedu dobrog i lepog uprkos realnosti u kojoj se dobrota smatra naivnošću i manom, rekla je:
- Vreme u kome živimo je vreme zla, ratova i laži, vreme u kojem je nauka dosegla čudovišne rezultate prevazilazeći čak i maštu bajkopisca, istovremeno potirući etičke vrednosti na kojima počiva svet od preistorije do danas. Ipak, verujem da se iskrica dobrote u duši čovekovoj ipak nije ugasila, nije nestala. Strašno bi bilo da nestane jer zajedno sa dobrotom nestalo bi sve za šta vredi živeti i boriti se.
Pomenimo, po bajkama Grozdane Olujić snimljene su ploča i kaseta “Sedefna ruža”, u interpretaciji Mije Aleksića, uz muzičku pratnju Laze Ristovskog, i TV serija od devet polučasovnih nastavaka. Pored većeg broja eseja o Francu Kafki, Tomasu Vulfu, Marselu Prustu i Poetici bajke, objavila je i studiju “Problem identiteta ličnosti u delu” Virdžinije Vulf, a prevela je dela Arnolda Veskera, Jukija Mišime, Sola Beloua...