ŽELEO SAM DA SHVATIM UBIJANJE
Prepuna je preksinoć bila sala Narodnog pozorišta u Beogradu na svečanom otvaranju 53. Bitefa koji je svečano otvorila Argentinka, koreografkinja iz Berlina Konstanca Makras.
Uzdušnom obraćanju Makrasova je govorila o dubokim utiscima koje iz Beograda nosi, predstavi koju ovde trenutno radi i čiju ćemo premijeru gledati 1. oktobra, političkom aspektu pozorišne igre, vremenu u kojem živimo.
- U ovom trenutku političkog armagedona, kroz koji ceo svet prolazi, ono što se dešava u pozorištu i što igrom izražavamo je takođe veoma važno - istakla je, između ostalog, Konstanca Makras.
Upečatljiv i strašan deo tog armagedona usledio je u uzbudljivoj, potresnoj belgiskoj predstavi “Orest u Mosulu” reditelja Mila Raua, koji se uz Tomasa Ostermajera i Štefana Kegija ubraja u rediteljske zvezde ovogodišnjeg festivala.
Interesantnim pozorišnim jezikom koji, sa jedne strane, pretapa snimljeni material sa ekrana i scensku igru i, sa druge, starogrčku tragediju i savremena strahotna, ratna dešavanja u Mosulu, predstava ostavlja snažan utisak otvarajući čitav niz pitanja.
Negde u prvom delu, gledaoci se, između ostalog, ukratko upoznaju sa istorijom tog grada koji je, pomenimo uzgred, hiljadama godina stariji od starogrčke Atine. Bivalo je raznih osvajača, vladara, istorijskih gibanja, no, Mosul je ipak bivao mesto u kojem se manje ili više lepo živelo, radilo, volelo... Dok nije otkrivena nafta. Savremeni pakao je krenuo da teče sa tzv. crnim zlatom. Ono je svojim slapovima, tj. rukama što su krenule da iz njega zahvataju, satrlo ljude, razrušilo grad do temelja uključivši I umetničku akademiju na čijim razvalinama su neki naši savremenici, u žudnji za životom, zaigrali “Oresta”…
- Fascinantan spoj filma kao medija, realnosti u kojoj živimo, i onoga što se dešava na sceni - kaže Nataša Ninković u izjavi za “Blic” i dodaje: ”Glumci su sa takvom lakoćom, onom Kunderinom nepodnošljivom lakoćom postojanja, bili prenosnik tih strašnih sudbina. Tako snažno se sa scene čula - reč”.
Jedna od tih reči odnosila se na oduzimanje života. Kaže glumac sa proscenijuma: ”Želeo sam da shvatim ubijanje”.
I zaista: treba pucati, na primer, dečaku u potiljak. Treba udaviti mladu ženu. Treba preklati čoveka, treba streljati ljude. Za to je, kod onog ko to čini, potrebno izvesno stanje svesti, neki pokreti, neko vreme... A treba i nastaviti živeti nakon što si to uradio. Šta se i kako se desi to nešto u čoveku što ga načini spremnim na takve geste?
Pri čemu, vidi se i u predstavi, hteo ili ne, ako si preklao tuđu sestru bićeš u stanju da ubiješ i svoju majku.
Gledajući predstavu padne čoveku na pamet i pomisao da niko od tih počinitelja negde duboko i nije sposoban za tako nešto, zapravo nužno mu je da veruje da nije odgovoran, da to nije uradio on, već neko ili nešto kroz njega...
Kako prihvatiti da je to samo zato da bi neko zahvatio više crnog ili nekog drugog zlata.
ISIDORA MINIĆ Teatarski rukopis koji smo videli je vrlo zanimljiv. Tema više nego aktuelna i malo je reći uznemiravajuća. Dobar izbor da se počne ovogodišnja Bitefova saga o preispitivanju raspada ljudskih zajednica i otvori pitanje (ne) mogućnosti ponovnog uspostavljanja.
BOJAN MUNJIN Strašni događaji našeg vremena. Užas na delu. Potresno. Međutim, upravo zbog toga što je reč o takvim strahotama nameće se dilema da li uopšte treba da se izvodi Eshilova tragedija na mestu gde se grobovi još nisu slegli.