Umesto tišine, aplauz za sve medicinske radnike
Širom Srbije, tačno u 20 časova, građani su sa svojih prozora i terasa gromoglasnim aplauzom dali podršku svim medicinskim radnicima koji se nalaze na prvoj liniji odbrane od virusa korona.
INICIJATIVA JE POKRENUTA na društvenim mrežama sa idejom da se na ovaj način građani Srbije zahvale lekarima i medicinskim tehničarima i sestrama.
- Jako je pozitivno što se neko dosetio da na ovaj način podrži medicinske radnike i što se ljudi solidarišu. Zbog izolacije je ljudima jako bitan osećaj pripadnosti, pogotovo onima koji su skloni strahu i panici. Na ovaj način im se umanjuju strah i paniku jer vide i druge ljude oko sebe ili čuju njihov aplauz, i tako shvataju da su zajedno u akciji - kaže za “Blic” psiholog Dragana Ćupurdija.
Ona dodaje da solidarnost poput zajedničkog aplauza ljude čini i sigurnijim.
- Osećaju da su nešto doprineli time. Ne mogu oni da oteraju virus i prekinu pandemiju, zato je ovo dobro jer podržavaju one koji su na prvoj liniji fronta. Ovakva solidarnost sigurno je pozitivno uticala na medicinske radnike - kaže Ćupurdija.
Aplauze u 20 sati poredi sa bombardovanjem kada su ljudi izlazili na mostove i na taj način ih branili i bili solidarni.
- Bez obzira na to što su mogli da stradaju, svi koji su ih gledali i podržavali su se osećali hrabrije i jače i onda su i oni počeli da dolaze na mostove. Ljudi sada objavljuju svoje profil fotografije sa porukom “Ostani kod kuće”. To je isto jedan vid solidarnosti kaže Ćupurdija.
Medicinska sestra Vera Gladović poštovanje svoje profesije osetila je nebrojeno puta za dve decenije rada, a sinoć su joj na oči krenule i suze. Posao u kom se mešaju ljudska patnja, nemoć i humanost sastavni su deo njenog radnog dana. U Verinom slučaju i života. Na Internom odeljenju život je neizvestan kao u bilo kom drugom gde se bori protiv smrti. Tu bitku ovde ponekad gubi, iako su i ona i njene kolege i koleginice uvek na braniku života. A da drugi umeju da poštuju njenu dobrotu, dokazale su njene komšije sinoć, gromoglasnim aplauzom.
- Ja živim van grada, tako da nisam znala šta se događa u stambenim naseljima. Međutim, moje komšije pozvale su me na telefon i počele da aplaudiraju. Meni su krenule suze. Jutros me je pozvala drugarica i pitala da li sam čula aplauz. Rekla mi je: “Ja sam sinoć sa balkona aplaudirala za tebe.” Ponovo sam se rasplakala - priča Vera.
Zbog izolacije ljudima je jako bitan osećaj pripadnosti, posebno onima koji su skloni strahu i panici